Pavle Rovinski i srpstvo u Crnoj Gori
Čitajući
djelo Pavla Rovinskog o Crnoj Gori, možemo bez ikakvih zazora kazati da se malo
ko posvetio proučavanju teritorije, naroda, istorije i bića Crne Gore kao on. Krstareći
po tadašnjoj Crnoj Gori, ispitujući svaku travku i kamen, ostavio je nemjerljiv
trag za proučavanje svakog momenta koji je postojao u njoj. Dvadeset i sedam
godina je trajala njegova analiza i terenski rad. Možemo samo da se poklonimo
pregalaštvu i iscrpnom radu ovog velikog naučnika. Živio je osamdeset i pet
godina, dakle, skoro trećinu života je ugradio u Crnu Goru. Pavla Rovinskog treba
čitati i pročitati, ako ne zbog čega drugog, ono iz poštovanja prema njemu.
Međutim, neki ne samo da ga ne čitaju i ne pročitaju, nego budu toliko drski da
ga bez stida i srama zloupotrijebe kako bi dokazali svoju bezumnu bajku iliti
basnu. Rovinski se secira kao kakav laboratorijski pacov i njegovo bespoštedno
kasapljenje praktično se svodi na rišeljeovsko kidanje rečenica kako bi se
opravdala histerija jedne aktuelne priče, montenegrinsko – dukljanske
ideologije. U ovom tekstu pokazaćeno primjerima iz samog djela Pavla Rovinskog
kako jedna klika, bez ikakvog smisla i logike, lišena pameti i razuma,
virjeđajući inteligenciju i ljudski um, pokušava da nas nauči da je crno
bijelo, a bijelo crno. No, krenimo redom.
Profesor dr Dušan Ičević u knjizi „ Crnogorska nacija“, na strani 216, piše sledeće: „Putopisci koji su posjećivali Crnu Goru svjedoče, na primjer istoričar Pavle Rovinski, da je “serb označalo pravoslavnogo”. Ovim profesor Ičević cilja na to da je Srbin bio ništa drugo do vjerski pojam. U fusnoti 49 pisac se poziva na djelo Pavla Rovinskog - Černogorija, I, Petersburg 1888, str. 539. Međutim, kako bismo bliže čitaocu primakli ovo o čemu govorimo, i kako bi on bio u stanju da prati i provjerava sve što će biti napisano, mi ćemo se pozivati na prevod djela Rovinskog na naš jezik koji je objavljen još 1993 godine, izdat od strane izdavačkog centra “Cetinje”. U prvom tomu, na strani 475, Rovinski zaista piše: “ Ime Srbin označavalo je pravoslavnog”. Kada se prosječnom čovjeku, na ovaj način servira informacija – jedan profesor doktor, poziva se na gorostasa kakav je bio Pavle Rovinski, izvor je na stranom jeziku, dat je broj stranice - ostaće mu samo izbor da prihvati ono što je pročitao. Naposljetku će izgledati da je stvar riješena i zacementirana. Da bi zlo bilo veće, ovakav navod iz knjige nesretnog Ičevića, proširio se kao kuga. Kako novinari, tako i pojedine skupine građana, ponavljaju je kao nekakvu mantru.
Ono što je frapantno u cijeloj situaciji, što i jeste nivo jednog sočnog bezobrazluka profesora Ičevića, to je da on citat prenosi do pola, jer očito da mu ostatak rečenice nije baš prijatan. Umjesto da kao profesor bude čovjek od integriteta i principa, on kida rečenice, kao što rekosmo, rišeljeovski. Eto sa kakvim intelektualnim škartom imamo posla.
Šta zapravo ovdje govori Pavle Apolonovič Rovinski, od milošte od Crnogoraca prozvan Pavle Rus ?
Na strani 475[1] piše Pavle Rus da je među narodom, na prostoru Zete, postojao princip vjere i narodnosti. Po njemu, vojni poklič “ Za časni krst “ je bio jedini poklič Crnogoraca na koji je svaki od njih ustajao i letio u borbu, zaboravljajući kuću, djecu, i sve što mu je najdraže. Ta jednostavna vjera spasla je narod ne samo od grube turske sile, nego i od svih neprijateljskih nasrtaja. Pojašnjava Rovinski da je to bio jedinstven poklič, pred kojim su iščezavale sve razlike između roda i plemena, pred kojim se stišavalo svako neprijateljstvo, čak i krvna osveta. Sada citiramo pasus na strani 475: “ Drugi princip poslije vjere – bila je narodnost. Ali ovdje pojam narodnosti u današnjem smislu riječi nije postojao, on je svuda ustupao pojmu plemena. Koliko je bilo plemena – toliko je bilo i narodnosti. Ime Srbin označavalo je pravoslavnog, a odmah iza toga su slijedila imena: Bajica, Njeguš, Ćeklić itd.” Sada nam je jasno zašto se citira ovaj dio Rovinskog samo polovično, a to je zato što sam pisac navodi da je u tadašnjoj Zeti optirao elemenat srpski i elemenat plemenski. Dakle, treće kategorije: zetski, crnogorski, dukljanski – nije bilo. Prema tome, citat profesora Ičevića je nesumnjivo istrgnut iz konteksta, svjesno i namjerno, neprofesorski, neintelektualno, neljudski.
Šta je zapravo značilo kod Rovinskog da je Srbin označavao pravoslavnog?
Da bismo dalje raskrinkali ovakve podmetačine, opet ćemo se pozvati na Pavla Rusa, tačnije na stranu 474 istoimenog djela: “ U srpskom plemenu vjera se uvijek stapala s narodnošću, pa su i Srbi koji su pripadali bogumilstvu sebe nazivali hrišćanima, da bi se zatim svaki pravoslavac počeo imenovati Srbinom. Tim duhom je bilo prožeto i narodno duhovništvo, takvo je ono bilo i u Crnoj Gori.” Sada kada dovedemo u vezu prethodno citirano, izvlačimo jasan i nedvosmislen zaključak da je u Crnoj Gori Srbin, kao i u ostalim srpskim krajevima, označavao pravoslavnog, zato što je pojam Srbin bio stopljen sa pravoslavljem, te dvije kategorije su bile usko povezane, što nikako ne znači da je kod Rovinskog Srbin bio vjerski pojam. Na to nam ukazuju i istorijske okolnosti jer je pravoslavna Crkva bila jezgro oko kojeg se okupljao srpski narod, postignut je toliki stepen sinergije da je Crkva postala kohezioni elemenat srpskog naroda i nosilac organizovane borbe protiv Turaka. Upravo te činjenice pokazuju zašto je došlo do tolikog zbližavanja naroda i Crkve pa teško da bi neko mogao biti Srbin a da nije pravoslavan a ne obrnuto kako se pokušava podmetnuti, da je svaki pravoslavac Srbin.
Sada ćemo se osvrnuti na četvrti tom Pavla Rovinskog koji se odnosi na državni život i arheologiju. Na stranama 240 – 241 navodi se da je Knjaževina Crna Gora 1887. godine naložila učiteljima da do 15. aprila te godine dostave inspektoru podatke o tome kako djeci objasniti pojam “ naše srpske nacionalnosti, kojoj pripadaju pravoslavni, katolici i muslimani”. Na strani 241 navodi se da je Knjaževina Crna Gora u raspisu – cirkularnom pismu od 15. januara 1895. godine, obratila pažnju na sledeće: “ Tu postoji i paragraf o praznovanju krsnog imena ( krsno ime, slava), o crkvenoj slavi ( praznovanje sveca kome je posvećena crkva) i zavjetima da se praznuje ovaj ili onaj dan, o srpskoj nacionalnosti, koju narod miješa sa pravoslavnom vjerom, o praznovanju Svetog Save. Sve to u narodu gubi svoj smisao i prima drugačiji nesvojstven mu karakter. Zbog svega toga pred školu se stavlja zadatak da narodu usadi ispravnija shvatanja o tome.” Dakle iz navedenog se jasno zaključuje upravo ono što smo prethodno kazali, da je sam narod u Knjaževini Crnoj Gori dozvoljavao da Srbin može biti samo pravoslavan i da za šire narodne mase nije moglo biti drugačije. Zbog toga država i vrši intervenciju na tom polju kako bi se naši sunarodnici, koji su bili samo vjerom odijeljeni, prihvatili kao Srbi i kako pojam nacije/naroda nije povezan samo sa vjerom ili Crkvom. Za ukazati je i to da sam pojam nacije, gledajući iz tadašnje evropske perspektive, nije ni nužno bio svođen na jednu vjeru. Naprotiv, primjeri evropskih država, kao i Sjedinjenih Američkih Država pokazuju drugačije stanje. Dakle, činjenica je da je srpski narod u Crnoj Gori uvijek mogao računati na sigurnu pomoć pravoslavne Crkve u borbi protiv okupatora. Činjenica je i to da su ova dva faktora toliko prožela jedan drugog da je došlo do jedne opasne situacije: da se naši sunarodnici drugih vjera, katolici i muslimani, polako isključe iz nacionalnog korpusa i da se otvori prostor za nova nacionalna grupisanja koja bi bila u nekom budućem periodu nove kritične mase za Knjaževinu Crnu Goru. Moramo prihvatiti činjenicu da svaka država, pored elementa naroda – skupa jedinki, koji je jedna amorfna masa, treba imati i elitu koja će mu dati pogon i usmjeriti ga u zavisnosti od okolnosti i situacija u kojima se taj narod nalazi i koje ga okružuju. Zato nalazimo da je pravilna reakcija države da se objasni prosječnom čovjeku i budućim naraštajima da nije pametno odreći se svog sunarodnika jer je druge vjere. Smatramo da je to čak i veliki korak naprijed kojim se vjerska podijeljenost prevazilazi nacionalnim jedinstvom. To i ne bi bilo moguće da je neko smatrao pojam Srbin samo kao vjerski pojam. Da je tako bilo, onda bi Knjaževina u raspisima – cirkularima koje smo prethodno naveli, napravila jednu monstruoznu konstrukciju. Ako uzmemo da je pojam Srbin bio vjerski pojam, onda bi pojam srpske nacije značio pravoslavna nacija, što zapravo i tvrde novokomponovani montenegrini. To bi dalje značilo da se Knjaževina Crna Gora izjasnila da pravoslavnoj naciji pripadaju pravoslavni, katolici i muslimani i da djecu treba tome učiti. Osnovom prethodno pomenutih cirkulara postavljamo sledeća pitanja:
1. - šta
po dukljanskoj ideološkoj platformi znači da pravoslavnoj naciji pripadaju
pravoslavci ?
2. - koji bi efekat država
napravila da promoviše doktrinu da pravoslavnoj naciji pripadaju katolici i
muslimani ? Pritom 1886. godine Knjaževina Crna Gora zaključuje konkordat sa
Vatikanom i obezbjeđuje slobodu vjeroispovijesti i bogosluženja katolicima. Ako
pođemo od dukljanskih postavki došli bismo do zaključka da je Knjaževina Crna
Gora obezbijedila slobodu vjeroispovijesti katolicima a onda javno promoviše
doktrinu da oni trebaju da se uguraju u korpus pravoslavnih. Složićemo se da je
njihov pristup ništa drugo do besmislica.
3. - šta to uopšte znači pravoslavna nacija ?
Dakle, iz ovoga vidimo u kakav se paradoks ulazi kada se tvrdi da je pojam Srbin vjerski pojam. Pravoslavna nacija nikad nije mogla postojati niti bi njoj iko mogao da pripada, ni pravoslavni ni katolici ni muslimani.
Na ovakvom je stanovištu bio i sam Pavle Rovinski. U drugom tomu koji se bavi etnografijom, na strani 23. stoji sledeće: „ Globalno gledano, stanovništvo Crne Gore spada u jedan glavni tip: to su Srbi južnog govora čiji je obrazac hercegovačko narečje.“ U trećem tomu, glavi XX, strana 633, stoji sledeće: “ Jezik, kojim se govori u Crnoj Gori, predstavlja poseban govor južnog srpskog štokavskog narječja.” U trećem tomu na strani 102. je napisano: ” Ne možemo a da ne primijetimo da su Crnogorci u samom jeku bitke uvijek pokazivali sažaljenje prema hrišćanima iako su oni učestvovali ( naravno iz nevolje ) u borbi zajedno sa Turcima. To je, međutim, bilo nezgodno zbog toga što ih je po spoljašnjosti bilo teško razlikovati od Turaka, pošto su jednako kao i Turci nosili fesove i čalme, brijali prednji dio glave, ostavljajući pozadi perčin, a po jeziku i narodnosti i jedni i drugi su bili Srbi ”. Po dukljanskoj idelogiji, kada zloupotrebljavaju Rovinskog, dalo bi se zaključiti da je postojao neki pravoslavni jezik, jer tvrde da je Srbin, pa time i prisvojni pridjev “ srpski”, bio vjerski pojam. Međutim, takav jezik niti postoji niti je postojao. Ovdje čak i vidimo da Rovinski izričito ukazuje na postojanje srpskog jezika i srpske narodnosti. Na strani 142. tom treći, navodi se: “ Nedjelja se upotrebljava kod svih Srba u smislu neradnog dana svake sedmice “. Strana 143. tom treći: “ Srbi ne znaju za naš ( ruski ) praznik imendan, kojeg svaki pojedinac slavi na dan onog sveca čije mu je ime dato prilikom krštenja”. Na istoj strani: “ Taj praznik ( slavu ) Srbi smatraju karakterističnom crtom svog naroda, pošto ga nema kod drugih Slovena, ni kod njima bliskih Hrvata i Bugara, i ako ga sretnu kod nekoga od njih, oni to primaju kao nesumnjiv znak njihovog srpskog porijekla. O značaju i nastanku tog praznika skoro se svi slažu u tome da je on postojao još u ono vrijeme kada su Srbi prvi put počeli prelaziti iz paganstva u hrišćanstvo ”. Rovinski ovdje analizira religiozne običaje kod Srba kao naroda i daje poređenja u odnosu na ostale Slovene. Napravimo jedan test i pođimo dukljanskim bespućem i zamijenimo termin Srbin i srpski sa pravoslavan i pravoslavni. Dobili bismo zaključak da Rovinski tvrdi da je slava postojala još u ono vrijeme kad su pravoslavni počeli prelaziti na hrišćanstvo, da pravoslavci slave slavu a da je nema kod Bugara ( koji su takođe pravoslavci ) i da pravoslavci nemaju imendan koji imaju Rusi ( koji su, opet, pravoslavci ). Ovakvi montenegrinski zaključci mogu samo da nam ukažu na jedno, a to je da cjelokupan opus Pavla Rovinskog spalimo jer prepun nelogičnosti i beskoristan. Međutim, to njima očito i treba, samo je naposljetku nejasno, zašto ga navode u svoju korist. O čemu je po njima pisac pisao i šta je htio reći, ostaje misterija. Mi svakako nećemo ići bespućima već ćemo govoriti jezikom činjenica. Vidimo gore kako Rovinski analizira Srbe unutar slovenske narodne mase i kako jasno razlikuje Srbe, Hrvate, Ruse i Bugare – četiri različita naroda. Nije valjda mislio da napravi razliku između Bugara i Rusa i pravoslavnih ? To bi bilo suludo. Nadalje, jezikom bezumlja dukljanskog, saznali smo ovdje i za novi podatak: da se slava pojavila kad su Srbi( pravoslavni ) prelazili u hrišćanstvo. Koji je logički postupak ovdje korišćen da se ovo zaključi, nije još uvijek poznato, samo odgovorno tvrdimo da posle ovoga Aristotel dubi na glavi.
Smatramo da sve prethodno što smo napisali jasno ukazuje da kod Pavla Rovinskog nema govora o tome da je Srbin bio vjerski pojam i da bi se, polazeći od prethodno napisanog i analiziranog, zapalo u strašan paradoks kada bi se takvo stanovište prihvatilo. Međutim, naše putešestvije kroz Rovinskog i sa njim nastavljamo dalje.
Na strani 208 trećeg toma, gdje se govori o šišanom kumstvu, napisano je: „ Taj isti običaj postoji i kod Srba muhamedanaca, zato pravoslavni pozivaju muhamedanca na šišanje i obrnuto“. Strana 369: “ Bez obzira na to, Srbi hrišćani ( pravoslavni ) ponešto su poprimili od poturčenjaka ili preko njih sa Istoka “. Strana 571: “ … a do tada vasojevićki četnici preduzimali su čitave pohode u turske zemlje u ime zaštite svoje braće pravoslavnih Srba od turskog zuluma”. Strana 610: “ Izvještaje o svemu tome tamošnji pravoslavni Srbi su dostavljali u glavni crnogorski logor i nekoliko puta su javljali da će ih sjutra napasti Turci….”. Četvrti tom strana 124: “ I mi, imajući u vidu pravoslavnu Crkvu, jer ipak ogromnu većinu stanovništva Crne Gore čine Srbi pravoslavne vjere…”. Strana 140: “ Prošlo je izvjesno vrijeme, kad mitropolitu stiže opširni telegram od Turčina ( Srbina muhamedanca ), turskog podanika, koji se desio na datom mjestu i baš u to vrijeme, gdje se i kad prema prijavi dogodio zločin”. Strana 175: “ Pri tome se mora imati u vidu da katolici u Crnoj Gori nijesu svi iste nacionalnosti. Među njima Srba ima 1354 ( Bar sa selom Zupci i Podgorica ), čistih Albanaca ( Ulcinj sa okolinom ) i poarnaućenih Srba 2346 ( Zatrijebač i Krajina )“. Na strani 176 Rovinski pominje čuveni događaj koji se desio sa zavodom Svetog Jeronima u Rimu, gdje je knjaz Nikola učestvovao u akciji da se tom zavodu vrati naziv „ ilirski“: „Ova akcija krunisana je uspjehom. Izašao je novi breve kojim je kolegijumu vraćen naziv ilirski. Uz to je dato objašnjenje da se pod tim imenom podrazumijevaju svi Srbi katolici iz svih zemalja koje imaju pravo na tu ustanovu. Osim toga, crnogorski punomoćnici su isposlovali da se u tom kolegijumu predaje i srpski jezik sa ćirilicom“. Na istoj strani Rovinski piše: „ Crna Gora je trijumfovala i imala je osnova za trijumf. Jer meni nije poznato ima li u istoriji papstva takvog primjera da nepogrešivi papa promijeni svoju već donijetu odluku. Nemoguće je ne čuditi se tome što je papa učinio ustupak nastojanju Crne Gore i Srba katolika“. Strana 177: „Odnosi između katolika i pravoslavnih su bili više nego dobri i prije zaključenja konkordata. U zajedničkom životu oni su bili jedinstvena cjelina. Na Cetinju ako su to bili Italijani, oni bi vrlo brzo naučili srpski jezik, a Crnogorci su rado od njih učili italijanski “. Strana 184 i 185: „ A Srbi muslimanske vjere sa razvojem njihove nacionalne svijesti, uz slobodu svoje religije koju uživaju u Crnoj Gori, moraju se u političkom pogledu ujediniti sa svojim pravoslavnim sunarodnicima“. Govori se i ovo: „ Do kulturnog zbližavanja će doći samo po sebi i Srbi muslimanske vjere nijesu destruktivni elemenat, već oni samo podstiču uticaj Crne Gore na Srbe muslimanske vjere van njenih granica“. Strana 478: „Sve su to tragovi vremena prije venecijanske vladavine, koja ih je uništavala i brisala – vremena kada su ovdje još vladali srpski vladari, a sa njima su se još održavali pravoslavlje i srpska nacionalnost“. Strana 498: „Očigledno je da je to igra obredna, spajana nekada s obredom sahrane, a obred slične vrste postojao je kod Masalijana, s kojima su mnogo zajedničkog imali Srbi bogumili i od kojih su i mogli usvojiti taj obred “.
Sada ispred sebe imamo jasne formulacije Pavla Rovinskog: Srbin pravoslavac, Srbin katolik, Srbin musliman, Srbin bogumil i srpski jezik. Da li se sada može primijeniti dukljanska logika da je Srbin vjerski pojam i da Rovinski ovdje govori o pravoslavnim pravoslavcima, pravoslavnim muslimanima, pravoslavnim katolicima, pravoslavnim bogumilima i pravoslavnom jeziku ? Dakle, nesumnjivo je da Rovinski razlikuje pojam Srbin kao termin za naciju/narod od vjerskog pojma – katolik, musliman, pravoslavac i bogumil.
Kako smo prethodno naveli, Rovinski govori da je Srbin označavao pravoslavnog. Radi pojašnjenja, kada bi se reklo među prostim narodom da je neko Srbin to je značilo i da je pravoslavan jer teško da je neko mogao biti prepoznat kao Srbin druge vjere. Razlozi zato su bili jasni: srpsko stanovništvo se saživjelo sa pravoslavnom Crkvom u teškim vremenima. Tako je nažalost stvorena okolnost da se jedan dio narodne mase otkine samo zbog pripadanja drugim vjerama. Međutim, Rovinski prepoznaje da se tu radi o jednom narodu koji prožimaju tri vjere i čiji pripadnici govore jednim jezikom. To su Srbi muslimani, Srbi katolici i Srbi pravoslavci koji govore srpskim jezikom.
Dakle, citirajući Rovinskog vidjeli smo i vidimo,
kristalno jasno, da nema govora o tome da je on potvrdio tezu novokomponovanih
montenegrina. Naprotiv, nesumnjivo se da zaključiti da on razlikuje pojam
narod/naciju od vjere. U krajnju ruku, autor teksta toplo preporučuje čitaocu
da se potrudi da mu ne vjeruje niti jednu jedinu napisanu riječ. Čitalac teksta
ima moralnu dužnost i obavezu da uzme u šake četiri toma Pavla Rovinskog o
Crnoj Gori, i u ovim zimskim hladnim danima, uz šolju kafe ili čaja, u miru,
sazna i spozna ko su bili naši preci o kojima je pisao Pavle Rus.
Napomena: tekst je autorsko djelo kreatora ovog bloga i prvi put je objavljen dana 21.10.2020. godine na sajtu Vidovdan.org, gdje se i dalje može nesmetano nalaziti u skladu sa uslovima pod kojima je tamo objavljen.
https://vidovdan.org/aktuelno/ivo-senkovic-pavle-rovinski-i-srpstvo-u-crnoj-gori/
Sva prava na tekst su zadržana.
Comments
Post a Comment