Mitrofan Ban, vladika crnogorski-Besjede, V dio: dokazi o srpstvu knjaževine i kraljevine Crne Gore
Kako je u svojim besjedama govorio Mitrofan Ban, vladika crnogorski-citati su dati prema knjizi “Besjede”, izdanje “Obod”-Cetinje, 1999. godine:
-“Kolo vremena okreće se. Taj prirodni točak
nigda ne zna da malakše. Epohalni događaj, koje je još od iskoni taj tok vremena
sa sobom nosio, bivali su negda uzrokom da su pojedini narodi, ili voljno ili
nasilno, mijenjali položaj svoga otačastva i dobivali su nove naseobine koje
ssu poslije postajale njihovijem novijem otačastvom. Takva sudbina negda
slučila se i s našijem srpskijem narodom.
Još u 7-mom vijeku poslije Hrista, naši
predci na dar su od grčkijeh careva dobili ove naše zemlje, i od tog vremena
mi, Srbi, postali smo zakoniti i pravi našljednici zemalja u kojima danas
živimo.
...Tuđin kleti, koristeći se teškijem
okolnostima u kojima se srpski narod onda nalazaše, upotrebio je sve moguće
načine nasilja, te tijem i svoju fanatičku vjeru nametnuo nekome, na žalost,
slabodušnome dijelu srpskoga naroda. Ove jadne naše braće slabodušnost lijepo
karakteriše veliki srpski pjesnik mitropolit Petar II ovijema riječima:
„Poturči se plahi i lakomi”.
I tako, tijem zloumšljenijem načinom, bila je odsječena jedna jaka
grana od srpskog debla, koja je na srpskome tijelu strašnu ranu učinila. Pošljedica
toga nasilnoga postupka bila je taj, da je od jedne iste krvi rođeni brat bratu
postajao zakleti krvnik i neprijatelj. Brat je svojega rođenoga brata nemilostivo
ubijao. Jedna
ruka odsjecala je drugu. Užasne rane, koje je brat bratu nemilice kroz punijeh
pet vjekova zadavao, morile su izmučeni život srpskog naroda. A sve je to činjeno
iz jedne kratkovidosti i išlo je na korist našemu općemu neprijateljstvu, te je
lakše mogao strići bogato runo sa izmučenijeh leđa našega jadnoga naroda.
Takvo nesretno stanje navalilo je teški jaram
na život srpskog naroda. Težina tuđinske navale pritisla ga je bila, pomračila
mu je njegovu sjajnu slavu, uništila njegovu savremenu kulturu, porušila mnoge
vidljive spomenike i zadužbine njegovijeh slavnijeh vladara i velikana.
...Narod srpski, grdno pao i tuđinu podlegao,
patnje i muke pretrpio je, ali se je on tako fizično I duševno borio, da je
viteški sačuvao uspomenu na svoju sjajnu prošlost, te ga je to sačuvalo da
konačno da konačno ne propadne. Toplota hrišćanske vjere i nepokolebiva težnja
za svoja narodna prava nigda se nijesu gasile u plemenitoj i junačkoj duši
srpskoga naroda.
...Vapaji njegovi upravljeni k nebu našli su
kod preblagoga Tvorca nebesnoga milostivoga odziva. Bog (neka mu je vječna
slava!) nadahnuo je njegovo visočanstvo knjaza Nikolu da trgne oštri mač i da
pođe u obranu prava srpskoga naroda.
...Ja s neopisano radošću mogu zasvjedočiti
da sam bio očevidac vašega junačkoga postojanstva u vašoj junačkoj borbi (1872,
1876-1878. god.) za srpsku slobodu. S puno ponosa sjećam se onijeh teškijeh dana, koje sam ovdje s
vama, Rovčanima i Moračanima, proveo. Sjećam se, velim, onijeh dana, kad se
ovdje, na ovome istome mjestu, ljudska krv prolijevaše.”-strana 227-233,
Besjeda pri osvećenju crkve u Lipovu, 1899. godina
- “Sveta
crkva, kao ustanova Božija, po navedenome obećanju Hrista spasitelja, iako se
po gdjekad ljudskim nasiljem mogla pokolebati i uznemiriti, ali nigda ne može propanuti,
samo ako njeni duhovni sinovi budu poslušni njenijem svetijem ustanovama.
Ovo svečano obećanje
Spasiteljevo u potpunome smislu osvjedočilo se je i na našemu srpskome narodu,
jer sv. pravoslavna naša crkva, svojom čudotvornom moći jedina je spasla živu
crkvu, srpski narod, kroz vjekove njegovoga teškoga iskušenja.
…Slavni gospodar Zete,
današnje Crne Gore, Ivan Crnojević, ostavši još jedini usamljeni sirak bez igđe
ikoga, osim Boga velikoga, potisnut od kletog neprijatelja, sa jednom šakom
jadne izmučene srbadije crnogorske, ukloni se u ove naše tvrde planine, da u
njima čuva još potonju iskru srpske slobode.
…Viteški ovaj vladar
raspirio je ovdje vatru sv. pravoslavne vjere i srpske misli koja je sa
visokoga Lovćena napajala pobožnošću duhovne sinove sv. pravoslavne crkve i zagrijavala
srpska prsa, te su junački razbijali one crne, mutne i neprijateljske tmine koje
su pritiskivale unaokolo sve srpske pokrajine.
No, iako je toj Crnojevićevoj
zadužbini suđeno bilo da se njene, kao i mnogijeh drugijeh srpskijeh znamenitosti
spoljne zidine poruše i podlegnu nepravednome nasrtaju tuđega nasilja, ali opet
neispitani promisao Božji, po onome što je spasitelj obećao “и врата адова не
одолѣютъ eй”, ne dozvoli da se s tijem pod gordijem Lovćenom konačno ugasi
kanđelo sv. pravoslavne vjere i srpske nezavisnosti.
…Ovaj nigda neumrli muž u
Cetinjskom manastiru okupi crnogorske sokolove, pa ih, kao duhovni pastir i gospodar
Crne Gore, ohrabri i očeliči na viteško pregnuće da, pod zaštitom svemogućega
Boga, brane svoju sv. pravoslavnu vjeru i srpsku slobodu. Te tako, pod sjenkom
Cetinjskog manastira, a pod mudroom u junačkom upravom vladike Danila, razvi se
srpska zastava sa devizom “Za krst časni i slobodu zlatnu.”
Pod tom nepobjedimom
zastavnom, jedan iza drugoga mijenjajući se na junaštvom proslavljenom prestolu Crne Gore, sada je po
broju sedmi vladar-njegovo visočanstvo knjaz Nikola Prvi, koga slavna i viteška
dinastija Petrović-Njegoš darova za sreću i blago srpskoga naroda.
Slavni gospodari iz
uzvišenoga doma Petrovića, došljedni od Boga povjerenoj im teškoj ali svetoj dužnosti,
puna dva vijeka, na čast i korist srpskog naroda, slavno i ponosno nosiše
zastavu srpske nezavisnosti. Oni, sa crnogorskim junacima, stopu po stopu,
korak po korak, ispod teškog tuđeg jarma oslobođavaše srpske predjele i tako,
pomoću svemogućega Boga, pred prestolom koga imali su vazda Božje
ugodnike-srpske svetitelje, pa njihovom zaštitom, a i svojijem pregnućem,
stvoriše prestorom malenu, ali junačkom slavom uveličanu nezavisnu crnogorsku
državu.
Danas, srećno vladajući
gospodar, njegovo visočanstvo knjaz Nikola Prvi, u mnogome bio je srećniji od
svojijeh slavnijeh predaka. On je, pomoću Božjom i junačkijem pregnućem svojim
i svoje junačke vojske, dvostruko uveličao svojku zemlju i pridobio joj je vise
tvrdijeh gradova i lijepijeh varoši. Pridobio joj je i odavno željeno srpsko
Jadransko more i tijem narodu svome otvorio vrata za slobodni njegov saobraćaj
sa ostalijem zemljama i narodima u bijeli svijet. Te tako, danas, hvala Bogu,
nezavisnu srpsku zastavu viđamo gdje se ona, ako i na malijem ali crnogorskijem
brodovima, vije u svijem pristaništima prostranog Sredozemnog mora.
…Između mnogijeh
čudotvornijeh djela, koja je svetitelj Vasilije Ostroški vladalačkome domu
Petrovića, a preko njega, narodu srpskome činio, on je svojom čudotvornom
zaštitom spasao i velikoga vojvodu Mirka Petrovića, oca danas srećno
vladajućega gospodara knjaza Nikole, kada je ovaj viteški junak, sa trideset
svojijeh sokolova, 1852. god. zatvora Gornjeg manastira Ostroga, branio i
viteški odbranio ovaj sv. manastir i u njemu svete moći Božijega ugodnika sv. Vasilija,
da ih ne bi postigla ona ista sudbina, koja je sa Vračara duboko potresla svako
srpsko srce i stužila svaku pobožnu hrišćansku dušu.
I tako, mi imamo mnogo
nebrojenijeh primjera, da je ovaj Božji ugodnik sveti Vasilije vazda naš narod,
u svakoj muci i nevolji, pratio i štitio, te ga danas, ne samo Crna Gora, nego
i njene drage posestrime, sve ostale srpske pokrajine, kao velikoga čudotvorca,
zaštitnika slave i tople mu molitve prinose.
…Pored ovakve svoje pobožne
blagodarnosti Tvorcu nebesnome, Gospodar nije mogao zaboraviti da je njegova
viteška država nikla iz mnogijem potocima prolivene junačke krvi, da su njeni
tvrdi bedemi podignuti na gomilama junačkijeh kostiju koji su kroz dva puna
vijeka, pod vladom njegovijeh slavnijeh predaka, i njegovom žrtvom panule za
odbranu sv. pravoslavne vjere i srpske nezavisnosti.
…Ovo znamenito djelo, sa
mnogima drugima koja je knjaz Nikola narodu svome kroz četrdeset godina svoje
srećne vladavine učinio, upoređuju gas a prvijema vladarima iz srpske
prošlosti.
…Zato ja, sa ovoga danas osvećenoga
mjesta, ispred ovoga svetoga prestola koji, prisustvom gospoda našega Isusa
Hrista veže nebo sa zemljom i čovjeka sa Bogom, obraćam se Tebi, o svemogući
Bože, da ovu skromnu žrtvu, koju ti danas prinese njegovo visočanstvo
blagovjerni naš gospodar knjaz Nikola, primiš za sreću njegovu, njegova
uzvišenoga doma, vjernoga i dragoga mu naroda srpskoga, koji ti se, Bože, moli,
da dragocjeni život ljubljenoga vladara njegovoga sačuvaš i održiš u
bezgraničnoj svojoj milosti do najdaljih granica ljudskoga života, krijepka i
djelotvorna, da još dugo proslavlja presveto ime tvoje i uveliča sreću naroda
svoga, kao što je i dosada kroz dugi niz godina srećne vladavine svoje.
O, preblagi Bože! U Tvojoj
vlasti stoje vremena i ljeta. Sačuvaj ovaj sveti hram Tvoj i, po onome što si
negda premudrome caru Solomonu obećao, neka oči Tvoje na njega gledaju dan i
noć, sve dokle god u Tvojemu vječnome carstvu ljudi bude živjelo. Uši Tvoje,
Bože, neka vazda budu okrenute na ovaj Tvoj sv. hram, kako bi slušao i milostivo
primao molitve koje Ti naš pobožni srpski narod u njemu bude prinosio.
…Do skončanija vijeka,
rukovodi, Bože, naš srpski narod u svemu onome čim se proslavlja sv. ime Tvoje,
kome neka bude slava u sve vjekove-amin!”- strana 234-240, Besjeda pri
osvećenju monumentalne crkve, zadužbine njegovoga visočanstva knjaza Nikole
Prvog Petrovića, 1900. godina
Comments
Post a Comment