Mitrofan Ban, vladika crnogorski-Besjede, VI dio: dokazi o srpstvu knjaževine i kraljevine Crne Gore
Kako je u svojim besjedama govorio Mitrofan Ban, vladika crnogorski-citati su dati prema knjizi “Besjede”, izdanje “Obod”-Cetinje, 1999. godine:
- “Ispunjavati ovakvu sv.
hrišćansku dužnost koju nam kroz usta sv. apostola Pavla sv. crkva nalaže, to
znači osnažiti sebe i druge u onome istome što je hrišćaninu nužno činiti i
misliti da dobije život vječni. Ovakvom revnošću u hrišćanskoj dužnosti ka sv.
crkvi našoj, od davnih i davnašnjih vremena bio je odan naš srpski narod. Narod
je, dakle, naš imao vrlinu da se vazda upravlja po sv. hrišćanskoj nauci, da
tvrdo čuva svoju sv. pravoslavnu vjeru. Ovakva odanost poticala ga je da sebi podiže sv. Božje hramove.“- strana 241,
Besjeda pri osvećenju crkve na Ceklinu, 1901. godina
- „U Bogu upokojena velika vojvotkinja Stane Mirkova spada u krug onijeh
najvećijeh i vrlo rijetkijeh Srpkinja, koje su srpskome narodu uzvišene
vladaoce rađale, na maternjima ih rukama odgajale i, za sreću i blago naroda,
podizale.
Ova velika Srpkinja Bogom je određena, da Crnoj Gori rodi uzor-gospodara,
njegovo visočanstvo, danas srećno vladajućega knjaza Nikolu Prvoga, da rodi
gospodara, koji se u velikijema djelima svojijema, za sreću svoga naroda,
sjajno proslavio kao ijedan dosada srpski vladalac.
...Evo, oco su uzroci koji olakšavaju našu žalost za tobom, jer budući
uvjereni da u naručja svoja sa sobom nosiš takve dobre vijesti o domu tvojemu i
zemlji našoj. Punijem pravom mogu reći, da ni jedna majka ni jednoga srpskoga
vladara do danas nije pošla sa ovoga svijeta sa većijem zadovoljstvom i
radošću, nego što ti polaziš.
Što bih ti mogao drugo reći, nego da si bila najsrećnija do danas srpska
majka, i da je sa srećom tvojom tijesno svezata i sreća naroda našega.“- strana
250-252, Nadgrobno slovo pri pogrebu velike vojvotkinje Stane Mirkove Petrović-Njegoš,
1895. godina
- „Sa najvećom priznatelnošću slaviće se ime tvoje kao rijetkoga po dobroti
cara, kao iskrenoga prijatelja i kao velikoga dobrotvora našega, sve dokle god
ljudih bude živovalo u ovijema srpskijema vrletnijema gorama.“- strana 258,
Nadgrobno slovo pri parastosu njegovoga imperatorskoga veličanstva
blagočestivjejšega i blaženopočivšega Aleksandra Trećega, ruskoga cara, 1894.
godina
- „Mili i bratski nam narod u Staroj Srbiji u visoko prečasnome arhimandritu
Rafailu gledao je brižljivoga i vrijednoga oca i duhovnoga pastira svoga; a on,
takođe, u svome milome narodu uviđao je pravu djecu i duhovna svoja čeda. Oni
su ga poštovali i dostojno uvažavali; on je njih ljubio i na svako dobro
nastavljao i rukovodio.
...Iako je stradanje zaslužnoga arhimandrita Rafaila kod sviju nas izazvalo
posve neprijatni utisak, ali opet, ono nam je dalo i najprijatnijeg dokaza ka
uvjerenju, da se njegovo visočanstvo naš uzvišeni gospodar knjaz Nikola očinski
brine i stara za svakojega Srbina koji rodu svome o dobru radi. Uvjerili smo
se, da Gospodar naš dostojno cijeni i milostivo nagrađuje sve zaslužne ljude
koji vjerno služe Bogu i srpskome narodu.“-strana 270-272, Nadgrobno slovo pri
pogrebu visokoprečasnoga O. Rafaila, arhimandrita manastira Visokijeh dečana,
1891. godina
- „Ako je igđe na svijetu sveštenstvo narodu svome bilo do koristi, to je
bilo crnogorsko sveštenstvo.“-strana 279, Poslanica parohijanskome sveštenstvu
i narodu u eparhiji
- „Naši negdašnji vladari i drugi pobožni hristijani, religijoznim
osjećajem rukovođeni, podigoše mnoge manastire u našoj zemlji. Veličanstveni
naši manastiri pokazuju nam veliku pobožnost i odanost naših predaka prema sv.
pravoslavnoj vjeri, a s druge strane, ovi spomenici pokazuju nam slavu i
veličinu prošlosti srpske.
...Oni sa monaškijem životom primaše ujedno i krst stradanja, da se s
krstom u pobožnoj duši svojoj pomognu olakšati narodu svome teške patnje kojih
bješe dopao; da naukom i primjerom bogougodnoga svoga života narodu svome
očuvaju svetu pravoslavnu vjeru i narodnost srpsku.
Manastiri naši, pored religioznog značaja, postali su bili i
neko političko središte, jer se pored molitve u njima, narod naš okupljao radi
dogovora i savjetovanja o svima potrebama narodnijema.
Pod imenom molitve, on je u manastirima pribirao
snagu za svoj opstanak. Naši manastiri bili su jedino pristanište u kome je,
strašnom neprijateljskom olujom pritijesnjen, očuvan brod srpske vjere i
narodnosti.“- strana 283-284, Poslanica arhimandritima, igumanima, jeromonasima
i manastirskim nastojateljima, 1885. godina
- „Naši predci-srpski narod-jedan je ogranak
ogromnoga slovenskoga plemena.“-strana 290, Poslanica svemu obojega reda
pravoslavnome sveštenstvu crnogorskome poslato prilikom hiljadugodišnje
svetkovine svetijeh slovenskijeh apostola Kirila i Metodija, 1885. godina
- „Zemlja, u kojoj mi je promislom Božjim i
milošću moga vladaoca blagovjernoga knjaza Nikolaja suđeno da upravlja stadom
Hristovijem, i u sama ona vremena kad srpskome narodu najljuća iskušenja bijahu
nastupila, vazda je bila tvrdi i nepokolebimi kamen pravoslavne vjere.“-strana
306, Slovo pri narečenju za episkopa, govoreno u sv. Sinodu u Petrogradu
3.aprila 1885. godine
- „Očiglednijem primjerom ka uvjerenju ljubavi
Božje prema pravednicima služi nam netljeno tijelo Božjega ugodnika sv.
Arsenija, arhiepiskopa srpskoga, koga danas prvi put srećni smo vidjeti u ovome
hramu.
...Sveti bogougodnik Arsenije bio je zaista
sjajna zvijezda na srpskome nebu. On je bio ogledalo koje je narodu našemu, ne
samo za života mu predočavalo, nego mu i sada pokazuje stazu koja vodi, kako
svakome blagu, sreći i napretku zemnome, tako i blaženome pokoju i vječnome
spasenju.
...Ne mogu propustiti a da vam ne napomenem,
braćo, ovom prilikom, da su naši manastiri i u njima sv. Božji ugodnici
sačuvali srpski narod i vjeru njegovu. Teška i crna bila su vremena kroz koja
je više vjekova srpski narod proći morao! Patnje njegove, čemerne muke i
nebrojne žrtve izvan su domašaja čovječijeg razuma; ali opet predci naši ne
podlegoše svemu tome.“-strana 310-313, Slovo pri prenosu svetih moštiju sv. Arsenija,
arhijepiskopa srpskoga iz manastira Ždrebaonika u manastir Kosijerevo, 8.
septembar 1884. godine
- „Ko se neće čuditi i sudbini našega miloga srpskoga
naroda!Naš srpski narod razvi se jednijem poletom do velike moći i sjaja
carsrtva svojega, ali opet, nenadano i u brzo, pade mu sva velikoljepna zgrada
državna.
...I tako, već ne bješe daleko, pa da se i pod
Lovćenom ugasi i pošljednje kanđelo srpske samostalnosti.
No, svemogući Bog, i njegova sveta i velika
milost ne dopuste to, Bog (neka mu je slava i milost!) ne dade da se pod Lovćenom
utuli maleni, ali žarki plamen srpske borbe za svetu pravoslavnu vjeru i
narodnju slobodu.
...Velika su i besmrtna djela njegova(vladike
Danila). On jednom Badnjom večeri očuva i visoko podiže, u ono vrijeme, u ovijema
gorama potlačenu slobodu srpsku.
...Vladiko sveti, slavni gospodaru! Za života
svojega predvodio si orlove i sokolove ljudske, pa zato tebi se pristoji da
tvoj sveti prah do Strašnoga suda i počiva ovdje, na ovoj visini Orlova krša,
pod kojijem si ti, prije 200 god. zasnovao i izvršio visoko djelo održanja u
ovijema gorama svete pravoslavne i srpske nezavisnosti.
Za veliku slavu koju si srpskome narodu stekao,
tebe ćemo i tvojijema srodnicima, našemu uzvišenome i ljubljenome vladalačkome
domu, vječno blagodarni i odani ostati, a sa čuvstvom hrišćanske
priznatelnosti, takvu slavu pripisujemo mi velikoj milosti Boga svemogućega, sa
riječima Sv. pisma: Не
намъ, не намъ, не намъ, а имeну
Твоему — слава, Господи! Аминь. (Ne nama, Gospode, ne
nama, nego imenu Tvome daj slavu. Gospode! Amin.)”- strana 316 do 318, Slovo
prilikom prenosa zemnih ostataka blaženopočivšeg mitropolita Danila iz
Mitropolije na Orlov krš, kao i prilikom proslave dvjestogodišnjice vladanja
kuće Petrović-Njegoš
- “Premilostivi Knjaže i
gospodaru!
Ovu svetu obitelj sagrdile
su pobožne ruke Vašijeh slavnijeh i neumrlijeh predaka, a najviših nikad nezaboravljenih
gospodara, mučenika i vitezova srpskjieh. U ovaj “oltar pravi na kamen krvavi”,
uniješe se znamenja naše prvobitne srpske moći-sveti časni pravoslavni krst,
barjak carstva našega s bijelim dvoglavijem orlom. Carstvo naše podleže brojem
nadmoćnijemu osvajaču, a to žalosnom neslogom hrišćanstva!
Sve što bi srpsko, pade: sve
propade, osim tijeh amaneta, koje sa razvaljenoga carstva unese volja, sila
pregnuća i samopregorijevanja, jednoga nepokornoga Srbina-jednoga Crnogorca!
Sa uznesenim znamenjima,
hrabri Srbin uzmicao je vazda boreći se, a sve krvlju zalijevajući svaku stopu
zemlje, dokle ga nevolja ne primora da se skloni pri Orlovom kršu.
Tvoj, Gospodaru, uspoemene
svete dostojni predšestvenik i osnivač Tvojega uzvišenoga doma-mitropolit
Danilo osnova ovaj Božji hram, i to u vrijeme velikijeh muka i iskušenja, da se
od mača turskoga, tjelesno i duševno renjeni Srbn svome srpskome Bogu u nj’ srpski moli po propisima i pravilima svete
pravoslavne naše matere crkve.
…U tome malenome carstvu,
bio je car Tvoj, Gospodaru, veliki predšestvenik mitropolit Danilo. Ovaj veliki
muž, nepokorni, neustrašimi junak i pravi Hristov vojnik, s krstom i sabljom u
ruke a božanstvenijem slovom u ustima, opet zasnova kolo vitezova srpskijeh, da
brane vjeru, da brane jadno naše carstvo iz ovijeh viteškijeh gora!
…Noć srpskoga Božića 1702.
god. zatekla je s kraja na kraj svu Crnu Goru pravoslavnu, čistu, slobodnu i
nezavisnu!
…Ničiji strah, ničije
prijetnje, ničije blago, ničije mito nije moglo nikad nas, Crnogorce, odvojiti
od velike ideje slovenske i naše s’vama Rusima zajednice! Mi smo vazda sa
smjelošću prihvaćali, preko tolikog prostora i carevina i kraljevina, vaše savjete
i vašu ruku. Sa juga Slavjanin-Srbin, Crnogorac-kao onaj brat Rus sa obala
Baltika, svagda je vikao: “Živio car ruski”, a bez da je ikada razmišljao ko ga
čuje i ko će ga čuti.”-strana 319 – 322, Besjeda govorena u Mitropoliji general
grafu Goleniščevu-Kutuzovu, izvanrednome poslaniku njegovoga imperatorskoga
veličanstva cara ruskoga Nikole Drugoga, 1895. godina
- “Bratski zagrljaj
njegovoga visočanstva našega Gospodara sa Vašijem veličanstvom, najprije u
Bijogradu, pa opet sada ovdje, na Cetinju-neopisatom radošću ispunio je svako
srpsko srce gdje god ga u svijetu ima.
I svete sjeni našijeh nigda
neumrlih gospodara, slavnijeh Petrovića i Obrenovića, sa neopisatom radošću s
nebesnijeh visina blagosiljaju bratski sastanak svojijeh dragijeh potomaka.
Jer, u ovoma vašemu bratoljubnome sastanku, oni vide slogu i snagu vašu-slogu i
snagu naroda srpskoga, koji, njom zadahnut, s pouzdanjem ide na susret svojoj
sretnijoj i velikoj budućnosti.
…Ovijem najsvetijem
hrišćanskijem znamenjem časnoga krsta osjenjujući vaš srećni sastanak,
pozdravljam Vaše veličanstvo radosnijem pozdravom sve moje bogohranime pastve:
dobro nam došao, uzvišeni Kralju drage nam Srbije, rođene i uzdane sestre Crne
Gore.”-strana 331-332, Slovo pri dolasku u Mitropoliju njegovoga veličanstva
Aleksandra Prvoga, kralja Srbije, 1897. godina
- “Slava i vječita uspomena
neka je među srpskijema narodom svagda našim knjaževima Ivanu i Đorđiju, koji
svome narodu prokrčiše put koji ga povede ka boljemu poznavanju božanstvene
nauke Hristove i narodne prosvjete! Slava neka je srpskome kaluđeru ocu
Makariju i drugima pobožnima djelateljima koji neumorno radiše u vinogradu
Gospodnjemu i u rasadniku narodne prosvjete! Slava neka je takođe i onijema
viteškijem i nigda naumrlijema borcima koji žrtvom padoše za očuvanje sv.
pravoslavne vjere i srpske nezavisnosti u ovijema našijema ponosnijema gorama!
…Daj Bože, da milome našemu
srpskome narodu sv. pravoslavna vjera svagda bude tvrdi i nepokolebimi bedem
koji bi ga čuvao od svake napasti i nepravde, te bi tako, tijem očuvan, u duhu
sv. evangelske nauke u u prosvjeti mogao napredovati i tijem sv. i pravednijem
putem mogao ugoditi Bogu i kako bi svoju
nepravednu cijelj mogao postignuti.”- strana 337-338, Slovo govoreno na
skupu pri objedu prilikom 400-godišnje proslave Obodske štamparije,
- “Njezino visočanstvo
knjaginja Milena brižljivo i neumorno nastojala je, te su se sa ovoga živoga
prosvjetnoga izvora duhovnom vodicom božanstvene Hristove nauke napajale ne
samo Crnogorke, nego iz drugijeh okolnijeh predjela mloge mlade Srpkinjice.
U svakom pogledu kad uzmemo,
mogu reći, da je ovo jedan najveći i najbolji u cijelome Srpstvu vaspitni
ženskoga pola rasadnik. Iz ovoga ljudskoga rasadnika, ne samo po svoj Crnoj
Gori, nego i po drugima srpskima mjestima, kao Boki Kotorskoj, Dalmaciji,
Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji, rasprostiru se oblagorođene mladice
Srpkinjice. One na sve strane tijeh pokrajina pronose zublju prosvjete i siju
životvorno sjeme hrišćanske pobožnosti i ljudskoga znanja, za dobro i sreću
mile im srpske domovine.
…Zato danas, pri ovoj
rijetkoj svetkovini, svesrdno pomolimo se Bogu da dugo poživi njegovo
imperatorsko veličanstvo cara ruskoga Nikolu II i njegovo visočanstvo knjaza
crnogorskoga Nikolu I; njezino imperatorsko veličanstvo caricu Mariju
Feodorovnu i njezino visočanstvo knjaginju Milenu, kako bi, pomoću Božjom i
njihovom milošću, ovaj zavod i ubuduće vječno cvjatio na slavu svevišnjega Boga
i na sreću i blago naroda srpskoga.”- strana 341-342, Slovo prilikom 25-godišnje
proslave Djevojačkog institute na Cetinju, 1895. godina
- “Vaša prošlost dokaz je vaše
odanosti ka svetoj pravoslavnoj vjeri, jer pod pritiskom tuđega nasilja i
teškog iskušenja, vi, hrabri Zećani, znali ste vazda vjerni ostati svetoj našoj
pravoslavnoj crkvi i srpskoj narodnosti.
…No, prekrasnoj Zeti, ovoj
junačkoj kolijevci, u kojoj su se iznjivili mnogi slavni muževi i srpski
velikani, suđeno je bilo, da kroz puna četiri vijeka, izdrži i prenese grdnu
težinu krvavijeh tuđijeh lanaca.
Iako pod težinom tijeh gvozdenijeh
veriga podleže pogdjeko “plahi i lakomi”, ali junački zetski narod, tvrd i jak
svetom pravoslavnom vjerom i snažan rodoljubivijem srpskijem osjećajima, junački
prenese i izdrža teški tuđinski jaram i sačuva svoju svetu pravoslavnu vjeru i
srpsku narodnost.
Jedan pâs drugome u amanet
predavao je čuvanje svete pravoslavne vjere i srpske svijesti.
…Bog blagoslovi oružje njegovoga
visočanstva blagovjernoga gospodara našega knjaza Nikole, te junaštvom svojijem
i svoje junačke vojske oslobodi prekrasnu Zetu, a s njom zajedno i ovu uglednu
varoš Podgoricu, kao glavno mjesto u Zeti. Te tako, ova prekrasna srpska
pokrajina, viteškom i junačkom krvlju oslobođena, opet se odjela u prvobitnu
haljinu srpske samostalnosti.”-strana 351-352, Slovo prilikom prve kanoničke
posjete u varoši Podgoricu, 1885. godina
Comments
Post a Comment