Crkva i država

 

Crkva i država

 

Kratka analiza sekularizma u praksi u Crnoj Gori sa osvrtom na druge pravne sisteme

 

Odnos hrišćana prema državnim vlastima i cjelokupnom društvu, istorijski gledano, može se sažeti u sledećim rečenicama, koje su napisane od strane nepoznatog autora iz I-II vijeka posle Hrista, a radi se o jednom od najstarijih apologetskih spisa pod imenom „Poslanica Diognetu“:

„Jer, Hrišćani se od ostalih ljudi ne razlikuju ni zemljom, ni jezikom, ni odevanjem. Jer niti žive u svojim (posebnim) gradovima, niti upotrebljavaju neki poseban dijalekt (u govoru), niti vode neki posebno označen život. Njihovo učenje nije pronađeno izmišljanjem ljudi svaštara (radoznalaca) niti su oni, kao neki drugi, pristalice ljudske nauke. Oni žive u jelinskim i varvarskim gradovima, kako je svakome palo u deo, i u svome odevanju i hrani i ostalom životu sleduju mesnim (lokalnim) običajima, ali projavljuju zadivljujuće i zaista čudesno stanje života (i vladanja) svoga. Žive u otadžbinama svojim, ali kao prolaznici, kao građani učestvuju u svemu, ali sve podnose kao stranci. Svaka tuđina njima je otadžbina, a svaka otadžbina tuđina. U brak stupaju kao i svi, i decu rađaju, ali rođenu decu ne bacaju. Postavljaju zajedničku trpezu, ali ne i nečistu. Borave u telu, ali ne žive po telu. Na zemlji provode dane, ali im je življenje na nebu. Pokoravaju se postojećim zakonima, ali svojim životom prevazilaze zakone. Vole sve (ljude), a svi ih gone. Preziru ih, i osuđuju; ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromašni su, a mnoge obogaćuju. Svega su lišeni, a u svemu izobiluju. Ponižavaju ih, a oni se u poniženjima proslavljaju. Klevetaju ih, a oni se pokazuju pravednim. Ruže ih, a oni blagosiljaju. Vređaju ih, a oni (sve) poštuju. Kada čine dobro, kažnjavaju ih kao zločince. A kada ih muče, raduju se kao da život ponovo dobijaju.“ V:1-16[1]

Pored toga što su i danas gonjeni, vrijeđani i klevetani, vidljivo je da Hrišćani i dalje poštuju svakog pojedinca i propise kojima je uređeno društvo, pa se ne možemo oteti utisku i zaključiti da mora postojati ogroman izvor snage koji im omogućava da u tome istrajavaju i da trpe. Istočnik te nepresušne energije je obećanje dato od Boga Isusa: „I evo, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.“ - Jevanđelje po Mateju 28:20.

Nadalje, kao građani i konstituenti društva, uvažavajući postojeći poredak i poštujući svačije religijsko opredeljenje po modelu koji srijećemo u djelima Tertulijana^[2] i Laktancija^[3], Hrišćani imaju obavezu da utiču na donošenje novih i izmjenu postojećih propisa, kako bi sebi omogućili što snošljiviji ambijent za život i olakšali propovijedanje Hristove riječi. Naprijed citirani stih iz Matejevog jevanđelja je poziv da se na tom putu korača odvažno i bez straha, jer smo pozvani da uredimo zemlju i da vladamo njome, što je i volja Božija (Postanje 1:28). Međutim, kada govorimo o načinu kako treba urediti odnos između Crkve i ostalih vjerskih zajednica i države, o njihovim međusobnim uticajima i sporovima, i kako te sporove treba rešavati, mora se najprije poći od činjenice da svaka aktivnost u tom pravcu ne smije za posledicu imati uništenje nečije slobode ispovijedanja vjere ili da se ta sloboda okrnji do te mjere tako što bi pojedinci ili članovi određene grupe u zajednici bili obespravljeni. Kada se raspravlja o ovome pitanu, govori se ustvari o granicama između državne vlasti i autonomije vjerske zajednice, gdje se začinje rasprava o sekularizmu.

Sekularizam ima dva vida: slobodu religije i slobodu od religije. Prvi se tiče koncepta koji se odnosi na razdvajanje crkve i države, pri čemu država ostaje neutralna prema religijskim pitanjima i osigurava jednak tretman svih vjerskih zajednica, kao i onih koji nemaju vjerska uvjerenja. Njegove osnove možemo pronaći u različitim istorijskim i filozofskim tradicijama, pri čemu su značajni doprinosi Čarlsa Tejlora i Tomasa Džefersona. Tomas Džeferson, jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država, ključan je za razumijevanje sekularizma u modernom političkom smislu. Njegov koncept "zida razdvajanja" između crkve i države postao je temelj za shvatanje sekularizma u SAD-u. U pismu baptistima iz Danberija (1802), Džeferson je napisao da Prvi amandman Ustava SAD-a uspostavlja zid koji razdvaja crkvu i državu, kako bi se obezbijedila sloboda vjeroispovesti i spriječilo miješanje države u vjerska pitanja.

Sa druge strane, koncept slobode od religije razmatra se u okviru sekularizma i odnosi se na pravo pojedinca da bude zaštićen od vjerskog uticaja, bilo da je to uticaj od strane religijskih institucija ili države. To podrazumijeva slobodu mišljenja i vjerovanja, kao i slobodu od nametnutih religijskih praksi. Ovo je važan aspekt modernog sekularizma, koji je oblikovan idejama filozofa poput Voltaira i Žan-Žaka Rusoa, koji su se bavili pitanjima slobode mišljenja, vjerske tolerancije i granica uloge religije u društvu. Prema Volteru sloboda podrazumijeva pravo pojedinca da se distancira od religije, kao i pravo da vjeruje ili ne vjeruje prema vlastitim uvjerenjima. Njegovo najpoznatije načelo je "Ecrasez l'infâme" ("Srušite užas"), koje se odnosilo na borbu protiv vjerskog fanatizma i uticaja crkve na političke i društvene institucije. U tom smislu, Volter je smatrao da bi država trebalo da bude neutralna prema religiji, da ne favorizuje nijednu religiju i da ne nameće nikakve vjerske prakse svojim građanima. Za Voltera i Rusoa, sloboda od religije nije podrazumijevala nužno potpunu eliminaciju religije iz društva, već je značila slobodu pojedinca da odabere vlastiti odnos prema vjeri, dok država mora biti neutralna u vezi sa vjerskim pitanjima. Volter je smatrao da bi uklanjanje vjerskog uticaja sa političkih institucija pomoglo očuvanju građanske slobode, dok je Ruso smatrao da moralnost društva može biti podržana bez uplitanja crkve u politički život. Oba filozofa su se zalagala za pravo pojedinca na slobodu mišljenja i vjerovanja, kao i pravo na slobodu od religije, bez straha od državnog ili vjerskog progona.

Dakle, princip slobode religije i slobode od relgije svodi se na ovo: prvi se zalaže za to da se država ne miješa u vjerska pitanja, a drugi da se vjera ne upliće u državna i opšta pitanja.

 

 

Rešenja u crnogorskom sistemu

 

Članom 14 Ustava[4] Crne Gore propisano je da su vjerske zajednice odvojene od države i da su ravnopravne i slobodne u vršenju vjerskih obreda i vjerskih poslova. U smislu odredbe člana 46 svakome se jemči pravo na slobodu vjeroispovijesti, kao i pravo da promijeni vjeru i slobodu da, sam ili u zajednici sa drugima, javno ili privatno, ispoljava vjeru molitvom, propovijedima, običajima ili obredom. Stav 2 i 3 ovog člana predviđa da niko nije obavezan da se izjašnjava o svojim vjerskim i drugim uvjerenjima, a sloboda ispoljavanja vjerskih uvjerenja može se ograničiti samo ako je to neophodno radi zaštite života i zdravlja ljudi, javnog reda i mira, kao i ostalih prava zajemčenih Ustavom.

Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica[5] ("Sl. list CG", br. 74/19 od 30.12.2019, 8/21 od 26.01.2021) (u daljem tekstu Zakon o slobodi vjeroispovijesti) u članu 4 propisuje da sloboda vjeroispovijesti ili uvjerenja štiti teistička, neteistička i ateistička uvjerenja, kao i pravo da se, postupajući po sopstvenoj savjesti, ne ispoljava bilo kakva vjera ili uvjerenje, a sloboda vjeroispovijesti ili uvjerenja podrazumijeva pravo svakog da, postupajući po sopstvenoj savjesti, sam ili u zajednici sa drugim, javno ili privatno ispoljava vjeru ili uvjerenje molitvom, propovjedima, običajima, obredom ili na drugi način, pravo da prihvati ili promijeni vjeru ili uvjerenje, slobodu da učestvuje u vjerskoj pouci i nastavi, ili pouci odnosno nastavi koji odgovaraju nečijem uvjerenju, kao i pravo da njeguje i razvija vjersku tradiciju ili tradiciju u skladu sa nečijim uvjerenjem.

            Nadalje član 7 navedenog zakona predviđa da su vjerske zajednice crkve, zajednice vjernika i ostali institucionalni oblici vjerskog djelovanja, da su one slobodne u vršenju vjerskih obreda, da slobodno odlučuju naročito o unutrašnjoj organizaciji, obrazovanju, sastavu, ovlašćenjima i funkcionisanju njenih organa; izboru svog vjerskog poglavara, imenovanju i ovlašćenjima svojih vjerskih službenika i drugog vjerskog osoblja; pravima i obavezama svojih vjernika, pod uslovom da ne ometaju njihovu vjersku slobodu; povezivanju ili učestvovanju u međuvjerskim organizacijama sa sjedištem u Crnoj Gori ili u inostranstvu.

            Članom 9 je posebno naglašeno da u Crnoj Gori nijedna religija nema status državne religije, da se odnosi između države i vjerskih zajednica zasnivaju na uzajamnom razumijevanju i saradnji, posebno u oblasti karitativne, socijalne, zdravstvene, obrazovne i kulturne djelatnosti, a država i vjerske zajednice podstiču toleranciju, dijalog i poštovanje između vjernika različitih vjerskih zajednica, kao i između vjernika i onih koji nijesu vjernici.

            U konačnom, član 37 naprijed pomenutog zakona propisuje na koji način se može koristiti imovina vjerske zajednice, da ista odgovara cjelokunom imovinom osim onom koja je neophodna za vršenje vjerskih obreda i vjerskog obrazovanja, dok je u stavu tri navedeno da će se sporovi koji mogu nastati iz imovinskih odnosa između vjerskih zajednica, s jedne, i države, lokalne samouprave, kao i fizičkih i pravnih lica, s druge strane, rješavati pred redovnim sudovima opšte nadležnosti u skladu sa pravilima parničnog postupka.

            Dakle, vidimo da važeći propisi u Crnoj Gori prepoznaju kako slobodu vjeroispovijesti (član 46 stav 1 Ustava Crne Gore, član 4, 7 Zakona o slobodi vjeroispovijesti u dijelu u kojem se izričito se navodi pravo da se javno ili privatno ispoljava vjeroispovest kroz molitve, običaje, propovijedi i vjerske obrede, omogućavanje i prava na vjersku pouku, kao i pravo na njegovanje i razvoj vjerske tradicije, i u dijelu koji se odnosi na autonomiju vjerskih zajednica u izboru svojih vođa, organizaciji, propisima i delovanju) tako i slobodu od vjeroispovijesti (član 46 stav 2 i 3 Ustava Crne Gore, član 4 stav 1 Zakona o slobodi vjeroispovijesti gdje se štiti pravo da se ne ispoljava nikakva vjera ili uvjerenje, kao i zaštita ateističkih i neteističkih uvjerenja i član 37 stav 1 u kojem je nabrojano na koji način vjerska zajednica može da koristi svoju imovinu, pri čemu se ne navodi da se ista može koristiti za političke svrhe). U konačnom ćemo istaći da član 9 stav 1 supsumira i slobodu religije i slobodu od religije jer omogućava svim vjerskim zajednicama jednak pravni položaj, bez favorizovanja jedne na račun drugih, što osigurava pravo na slobodu veroispovesti, a sa druge strane odražava princip slobode od religije, jer država ne promoviše niti nameće određenu religiju građanima.

            Postavlja se pitanje: kako zapravo izgleda u praksi rešavanje spornih pitanja koja za predmet imaju postavljanje granica odvojenosti države od Crkve ili neke druge vjerske zajednice? Naprijed smo naveli kako glase opšti formalni akti koje treba primijeniti u spornoj situaciji, a sada ćemo pokazati kako se oni zaista primjenjuju u konkretnom slučaju.

 

Sloboda religije

 

            Tužilac je sa Islamskom zajednicom-tuženim 7.3.2008. godine zaključio  Ugovor o vršenju vjerskih, vjersko-prosvjetnih i administrativnih poslova u Odboru Islamske zajednice Rožaje, dok je odlukom Odbora Islamske zajednice Rožaje broj 23/​8 od 13.03.2008. godine imenovan za Seiri - Vaiza. Nakon toga, tuženi je donio rešenje kojim je tužiocu prestao radni odnos. Tužbom je traženo da se rešenje poništi kao nezakonito, da tuženi tužiocu omogući da obavlja poslove koje je obavljao do donošenja rješenja o prestanku službe, i da se tužiocu isplate neisplaćene zarade za period od 21.09.2014. godine pa do njegovog vraćanja na rad. Osnovni sud u Rožajama se rešenjem P. br. 151/16 od 09.03.2016. godine, oglasio nenadležnim, odbacio tužbu i ukinuo sve sprovedene radnje i obavezao tužioca da plati troškove postupka tuženom. Viši sud u Bijelom Polju je rešenjem Gž. br. 836/​16 od 11.05.2016. godine odbio žalbu tužioca i potvrdio prvostepeno rešenje dok je Vrhovni sud Crne Gore rešenjem Rev. br. 901/16[6] od 14.09.2016. godine odbio reviziju tužioca kao neosnovanu. Odlučujući na izloženi način, sudovi su najprije imali u vidu odredbu člana 28 Ustava Islamske zajednice u Crnoj Gori, kojom je propisano da su organi Islamske zajednice Odbor Islamske zajednice, Sabor Islamske zajednice, Mešihat Islamske zajednice i Reis Islamske zajednice. Mešihat kao organ Islamske zajednice, prema članu 45 navedenog Ustava, postavlja, premješta i razrješava glavne imame, hatibe, muallime, vaize i mujezine u glavnim džamijama, te izdaje ovlašćenja ostalim licima za obavljanje vjerskih poslova. Nadalje, cijenjen je i Pravilnik o službenicima Islamske zajednice u Crnoj Gori koji u članu 1 predviđa da se u skladu sa Ustavom Islamske zajednice, utvrđuje način zasnivanja i prestanka službeničkih odnosa vjerskih i administrativnih službenika, njihove zarade, plate i druge naknade, kao i disciplinska i materijalna odgovornost. U smislu člana 112 Pravilnika, vjersko-prosvjetne poslove u okviru Islamske zajednice obavljaju muftije, glavni imami, imami, hatibi, muallimi, vaizi i mujezini glavnih džamija. U konačnom, sudovi su prilikom odlučivanja imali u vidu i član 14 Ustava Crne Gore koji smo naprijed citirali.

Slijedom naprijed izloženog, po shvatanju crnogorskih sudova, rješavanje predmetnog spora ne spada u sudsku nadležnost, jer vjerske službenike biraju i postavljaju vjerske zajednice u skladu sa svojim propisima zbog čega se ne može tražiti sudska zaštita, dok iz navedenih odredbi proizilazi da se iste odnose na službenike koji obavljaju vjersko-prosvjetne poslove, pa pozivanje tužioca u reviziji[7] da je on administrativni i prosvjetni radnik, ne utiče na donošenje drugačije odluke u ovoj pravnoj stvari.

Dakle, iako je Zakonom o sudovima ("Sl. list CG", br. 11/15 od 12.3.2015) u članu 14 stav 1 tačka 3 alineja a određeno da je osnovni sud nadležan u radno-pravnim predmetima da u prvom stepenu sudi u sporovima iz radnog odnosa, a u konkretnom se radi o sporu iz radnog odnosa, ipak je sudska praksa na stanovištu da državna vlast nema nadležnost da u ovom dijelu meritorno rešava sporno pitanje, jer bi se radilo o ulasku u sferu autonomnog vjerske zajednice, što je zaštićeno članom 14 Ustava Crne Gore, a sve u vezi se naprijed navedenim odredbama internih akata Islamske zajednice. Napomenućemo da bi ovakav pristup kod istog činjeničnog i pravnog stanja bio u potpunosti primjenjiv i kada bi se ispitavala zakonitost odluke organa SPC, koja kao pravno lice preko svoih eparhija djeluje u Crnoj Gori. Takođe, ne bi postojale smetnje da sudovi u ovakvim slučajevima na identičan način postupe i kada bi se radilo o drugim vjerskim zajednicama.

Nadalje, članom 13 Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica ("Sl. list SR CG", br. 9/77 od 5.4.1977, 26/77 od 20.7.1977, 29/89 od 25.10.1989, 39/89 od 29.12.1989, Sl. list RCG", br. 027/94 od 29.7.1994)  bilo je propisano da se vjenčanje po vjerskom obredu može izvršiti samo nakon zaključenja braka pred nadležnim državnim organom, a krštenje djeteta samo nakon upisa u matičnu knjigu rođenih. Ustavni sud RCG je ispitujući navedenu odredbu, imao u vidu članove 11, 12. tač. 1. i 4. i člana 34 Ustava RCG. U konačnom je zaključio da su osporenim članom propisani uslovi za mogućnost obavljanja vjerskog obreda vjenčanja i krštenja novorođenog djeteta, čime se ograničava vjerska zajednica (crkva) da na zahtjev građanina (vjernika) slobodno izvrši vjerski obred vjenčanja i vjerski obred krštenja novorođenog djeteta prije ili nezavisno od zaključenja braka i upisa djeteta u matičnu knjigu rođenih kod nadležnih državnih organa. Time se, istovremeno, ograničava sloboda vjeroispovijesti, koja se prije svega sastoji u vjerskom ubjeđenju i praktikovanju vjere. Po shvatanju suda, obaveza države je da u pogledu poštovanja i zaštite osnovnih ljudskih prava, koja se odnose na slobodu vjeroispovijesti, obezbijedi slobodno polje za ispoljavanje vjere, vjerskog ubjeđenja i za mogućnost da se ono slijedi u načinu života, u funkcionisanju vjerskih zajednica kao i slobodno polje za odbacivanje religije i za poštovanje ćutanja o vjerskom ubjeđenju, tako da se slobodno mogu formirati i razvijati razna shvatanja i da se samim tim može slobodno i svjesno razvijati individualno ubjeđenje, jer proklamovana sloboda vjeroispovijesti zahtijeva slobodan izbor svakog građanina. Stoga, sud je odlukom U br. 33/2000 i 36/2000[8] od 12.5.2003. godine utvrdio da je član 13 suprotan Ustavu RCG.

Članom 36 Porodičnog zakona ("Sl. list SR Crne Gore", br. 7/89 od 23.03.1989, 13/89 od 4.5.1989) bilo je propisano da se vjenčanje po vjerskim obredima ne može obaviti prije zaključenja braka u smislu odredaba ovog zakona. Shodno članu 212 Krivičnog zakona RCG ("Sl. list RCG", br. 42/93 od 11.10.1993, 14/94 od 12.4.1994, 27/94 od 29.7.1994, 30/02 od 26.06.2002), ko izvrši obred vjenčanja po propisima vjeroispovijesti prije nego što je zaključen brak pred nadležnim državnim organom, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine. Odlukom U. br. 18/03[9] od 19.09.2003. godine, Ustavni sud RCG je utvrdio da navedene odredbe nisu u skladu sa Ustavom RCG[10] jer se ovakvim propisivanjem ograničavaju vjeroispovijesti da na zahtjev vjernika slobodno izvrše vjerski obred vjenčanja prije ili nezavisno od zaključenja braka pred nadležnim organom.

 

Sloboda od religije

 

Prethodni primjeri su se ticali slobode religije, a sada ćemo pokazati i primjer slobode od religije. Članom 10 stav 2 Statuta Opštine Herceg Novi („Sl. list RCG“ br. 15/04 od 18.5.2004. godine) bilo je propisano da opština može imati i druge praznike, što će Skupština utvrditi posebnom odlukom (krsna slava i dan osnivanja grada). Odlukom Skupštine opštine Herceg Novi, broj 01-3/86-04 od 18.novembra 2004. godine („Sl. list RCG“ br. opštinski propisi", br. 038/04 od 20.12.2004) određeno je da je krsna slava Opštine Herceg Novi na dan prenosa moštiju Svetog Arhiđakona Stefana dana 15. avgusta.

Crnogorski helsinški komitet za ljudska prava je podnio inicijativu Ustavnom sudu Republike Crne Gore kako bi se ispitala ustavnost i zakonitost naprijed navedene Odluke i odredbe člana 10 u dijelu gdje se navodi “krsna slava”. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu članove 11, 15, 16, 17 stav 1, 34 i 43 Ustava Republike Crne Gore[11] (“Sl. list RCG”, br. 48/92 od 13.10.1992. godine), član 26 st. 1, 2, 3 i 4 Povelje o ljudskim i manjiskim pravima i građanskim slobodama[12] (“Sl. list Srbije i Crne Gore”, br.6/03), član 1 stav 2, 2 stav 4, član 3, 5 stav 1, 7 stav 2 i član 8 stav 2  Zakona o pravnom položaju, vjerskih zajednica (”Službeni list SR Crne Gore”, br.9/77), član 23 stav 2 i 4 Zakona o lokalnoj samoupravi (“Službeni list Republike Crne Gore”, br 42/03 i 28/04) i član 9 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda[13]. Cijeneći sporno pitanje kroz prizmu navedenih odredbi, Ustavni sud je zaključio da je Opština ovakvim postupanjem povrijedila ustavni princip iz člana 34 Ustava RCG, kojim se jamči sloboda ubjeđenja, savjesti i misli, da je  ovakvim propisivanjem, uvela vjerske običaje u državne i druge institucije na području opštine Herceg-Novi i čime je povrijedila ustavni princip odvojenosti crkve od države (član 11 Ustava). Takođe je sud utvrdio da je Skupština opštine Herceg Novi postupila i suprotno odredbi člana 23 Zakona o lokalnoj samoupravi, jer nije dobila od Vlade Republike Crne Gore saglasnost na odredbe Statuta kojima se uređuje, između ostalog, i praznik. Po nalaženju Ustavnog suda, na ovaj način je povrijeđen i član 9 Evropske konvencije kojim je propisana zabrana državi (ili opštini) da prisiljava građane na određeni vjerski sadržaj, da na bilo koji način sužava slobodu savjesti pojedinca ili da se na drugačiji način miješa u osnovna prava i slobode pojedinca, što je u cilju obezbjeđivanja neutralnosti države i realizacije ustavnog načela odvojenosti države od crkve, vjerskih zajednica i drugih vjeroispovjesti. Stoga, Ustavni sud je odlukom U.br. 48/05[14] od 13.9.2005. godine utvrdio da su Odluka i odredba člana 10 stav 2 Statuta u napadnutom dijelu u suprotnosi sa Ustavom i zakonom.

 

Nova zakonska rešenja i Temeljni ugovor sa Srpskom pravoslavnom crkvom

 

 

Članovi 7 i 37 Zakona o slobodi vjeroispovijesti[15] unose jedan specifičan momenat. Članom 7 stav 3 alineja 3 je propisano da vjerska zajednica slobodno odlučuje, naročito o pravima i obavezama svojih vjernika, pod uslovom da ne ometaju njihovu vjersku slobodu. Član 37 stav 3 predviđa da će se sporovi koji mogu nastati iz imovinskih odnosa između vjerskih zajednica, s jedne, i države, lokalne samouprave, kao i fizičkih i pravnih lica, s druge strane, rješavati pred redovnim sudovima opšte nadležnosti u skladu sa pravilima parničnog postupka. Nadalje, odredbom člana 6 stav 1 Temeljnog ugovora[16] zaključenog između Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve propisano je da je Crkva nadležna za sva crkvena imenovanja, premještaje, smjene, dodjelu i oduzimanje crkvenih službi, u skladu sa pravoslavnim kanonskim pravom i Ustavom SPC, dok u smislu stava 3 nadležne crkvene vlasti imaju pravo da u skladu sa pravoslavnim kanonskim poretkom i odgovarajućim crkvenim propisima donose odluke duhovne i disciplinske prirode bez ikakvog uplitanja državne vlasti[17].

Međutim, ako se imovinski sporovi imaju rešavati pred sudovima, kako se trebaju rešavati oni sporovi koji spadaju u domen samog ispoljavanja vjere (neimovinski sporovi)? Nesporno je da shodno članu 6 stav 3 Temeljnog ugovora, Crkva ima autonomiju u donošenju odluka disciplinske i duhovne prirode, ali je isto tako odredbom člana 7 stav 3 alineja 3 Zakona o slobodi vjeroispovijesti propisano da vjerska zajednica slobodno odlučuje, naročito o pravima i obavezama svojih vjernika, pod uslovom da ne ometaju njihovu vjersku slobodu. Šta ako vjernik smatra da ga odluke sveštenog lica ometaju u vršenju vjerskih sloboda?

Za početak valja istaći da pravo na slobodu vjeroispovijesti podrazumijeva osnovne aspekte ličnog identiteta, dostojanstva i autonomije, koji su dio šireg pojma prava ličnosti, zbog čega ovo pravo potpada pod definiciju člana 207 Zakona o obligacionim odnosima[18]. Nadalje, odredbama Zakona o obligacionim odnosima date su mogućnosti zaštite ukoliko neko lice smatra da su mu ova prava povrijeđena, što je propisano članom 209, 210 i 210a navedenog zakona[19]. Dakle, onome ko bi smatrao da mu je povrijeđeno pravo na slobodu vjeroispovijesti imao bi mogućnost da traži da ta povreda prestane, zabranu njenog vršenja i novčanu naknadu i o tome bi shodno članu 14 stav 1 tačka 2 Zakona o sudovima[20] odlučivao osnovni sud. Prije negoli se počne raspravljati o meritumu, potrebno je najprije ispitati opseg pojma “ometati”, odnosno, da li je svešteno lice svojim ponašanjem izašlo iz okvira dozvoljenog i da li je inervencija države dozvoljena i potrebna.

            Vjerska zajednica po pravilu postupa u skladu sa svojim poretkom i u skladu sa državnim propisima. Ukoliko isključivo postupa u skladu sa kanonskim pravilima i članom 7 Zakona o slobodi vjeroispovijesti, intervencija države neće biti dozvoljena i tužba svakog lica protiv Crkve, kojom bi se tražilo preispitivanje njene odluke, bila bi odbačena, što znači da se sud uopšte ne bi upuštao u ispitivanje osnovanosti zahtjeva. Navešćemo neke od primjera kada bi sud odbacio tužbu: ako se vjernik ne slaže s odlukom o organizaciji obreda ili rasporedu bogosluženja, ukoliko vjernik smatra da mu sveštenik zbog pogrešnog tumačenja kanona i učenja Svetih Otaca ne dozvoljava da se pričesti ili ako bi se radilo o osporavanju izbora ili imenovanja vjerskih službenika. Ovo bi bile situacije koje u suštini sekularni sud ne bi imao kapaciteta da ispituje jer ne poznaje učenje Crkve, njene potrebe, organizaciju, praksu i sve okolnosti koje karakterišu njeno djelovanje. Sa druge strane, sud bi morao ispitivati meritum ako vjernik podnese tužbu tvrdeći da mu je onemogućen pristup bogosluženju zbog diskriminacije (npr. na osnovu nacionalnosti, pola, invaliditeta), da je vjerski službenik koristio fizičku silu, prijetnju ili druge oblike prisile da bi uticao na vjernika ili da je prema vjerniku učinjena neka druga povreda prava kojom se izašlo izvan okvira vjerskih pravila i ušlo u polje opštih građanskih prava (npr. kleveta, povreda časti, ili fizički napad).

            U kontekstu naprijed izloženog, valja ukazati na pojedine odluke Suda u Strazburu, koje su u našem pravnom sistemu obavezujuće, a u kojima je predmetna problematika obrađena.

 

 

Presuda Fernandez Martinez protiv Španije (56030/07)

 

Podnosilac zahtjeva, bivši katolički sveštenik rukopoložen 1961. godine, zatražio je 1984. godine oslobođenje od obaveze celibata, ali nije dobio brz odgovor. Ipak, 1985. godine sklopio je građanski brak i dobio petero djece. Od 1991. godine predavao je vjeronauku i etiku u državnoj srednjoj školi na osnovu ugovora na određeno, koji se svake godine produžavao. Godine 1996., u novinama je objavljen članak o sveštenicima koji su osnovali Pokret za fakultativni celibat, čiji je podnosilac bio član, u kojem su kritikovani stavovi Katoličke Crkve o pobačaju, razvodu, seksualnosti i kontracepciji, a članak je saržao fotografiju podnosioca i njegove porodice. Nakon toga, Vatikan mu je dodijelio oslobođenje od obaveze celibata i otpustio ga iz svešteničkog reda, uz napomenu da ne može predavati vjeronauku u državnoj školi bez odobrenja biskupa, pod uslovom da ne izazove skandal. Potom je biskup obavijestio Ministarstvo obrazovanja da neće produžiti njegov ugovor i u upravnom i radnom sporu, pokrenutom po zahtjevu podnosioca, ocijenjeno je da je neprodužavanje ugovora bilo zakonito. Ovaj stav je ispitao i Ustavni sud i zaključio da nije bilo diskriminacije, jer je podnosilac javno obznanio svoju porodičnu situaciju i članstvo u Pokretu za fakultativni celibat. Sud je naglasio da profesori vjeronauke imaju poseban status i da se mora voditi računa o njihovom vjerskom opredjeljenju. Tekst u novinama, koji je izazvao skandal, bio je ključni razlog zbog kojeg mu ugovor nije produžen, a biskupija je tvrdila da je podnosilac svojim postupcima i kritikama na račun Crkve doveo do negativnog publiciteta i izložio Katoličku Crkvu u Španiji kritikama javnosti.

            Sud u Strazburu je u ocijenio da je zaposlenje podnosioca predstavke imalo specifičan status i kontekst, da Crkva ima pravo na odlučivanje o pitanjima vezanim za zapošljavanje osoblja koje je uključeno u delatnosti koja je suštinski povezana sa doktrinarnim učenjem i misijom crkve, zbog čega njena odluka u konkretnom slučaju, da ne obnovi ugovor sa podnosiocem, spada u njeno pravo na autonomno odlučivanje. Sledstveno tome, španske vlasti nisu prekoračile marginu diskrecije time što su podržale odluku crkve, jer su uravnotežile pravo podnosioca predstavke na poštovanje privatnog života i pravo crkve na autonomiju[21].

 

           

Presuda Obst protiv SR Njemačke (425/03)

           

            Podnosilac predstavke je rođen 1959. godine i odrastao je u Mormonskoj crkvi. Godine 1980. godine zaključio je brak prema pravilima mormonske crkve, imao je ugovor o radu i obavljao je različite funkcije u zajednici. U članu 10 ugovora o radu bilo je navedeno da su radniku poznati osnovni principi crkve, da je dužan da izbjegava bilo kakve izjave i ponašanje koje bi moglo narušiti ugled crkve ili dovesti u pitanje ove principe, a radnik se posebno obavezao da će poštovati visoke moralne principe. U decembru 1993. godine, podnosilac se obratio nadležnim organima crkve radi duhovne pomoći i kazao im da je njegov brak u ozbiljnoj krizi jer je imao seksualnu vezu sa drugom ženom, zbog čega je isključen iz zajednice. Savezni radni sud, u skladu sa stavovima Saveznog Ustavnog suda, u konačnom je zauzeo stav da je crkva mormona bila ovlašćena da od podnosioca predstavke zahtijeva očuvanje bračne vjernosti i da su se njeni moralni principi morali uzeti u obzir prilikom procjene postojanja razloga za otkaz ugovora o radu. Sud u Strazburu je prihvatio pristup domaćih sudova jer je podnosilac odrastao u mormonskoj crkvi i bio je upoznat da zajednica pridaje veliki značaj bračnoj vjernosti[22].

Na kraju ćemo se osvrnuti i na praksu sudova u Sjedinjenim Američkim Državama. U predmetu Raynolds protiv SAD Vrhovni sud SAD-a se bavio pitanjem slobode vjeroispovesti u kontekstu mormonske prakse poligamije. George Reynolds, koji je bio član Mormonske crkve, optužen je za kršenje zakona koji zabranjuje poligamiju u Sjedinjenim Državama. Reynolds je tvrdio da je njegova praksa poligamije bila dio njegove religiozne slobode i da je bila zaštićena Prvim amandmanom, koji garantuje slobodu vjeroispovesti. Vrhovni sud je odlučio da, iako Prvi amandman štiti pravo na slobodu veroispovesti, to pravo nije apsolutno i može biti ograničeno ako je praksa u suprotnosti sa zakonima koji služe važnim društvenim interesima. Sud je presudio da država ima pravo da zabrani poligamiju, čak i ako je ona dio vjerske prakse. U obrazloženju presude, sud je istakao da zakon ne može biti utemeljen na religijskim vjerovanjima, već mora biti neutralan i primenjivati se ravnomjerno na sve[23]. Nadalje, u predmetu Engel v. Vitale (1962)[24] Vrhovni sud SAD-a je presudio da je obavezno izgovaranje državne molitve u javnim školama u suprotnosti sa Prvim amandmanom, koji zabranjuje državnu uspostavu religije u obrazovnim institucijama. U presudi Burwell v. Hobby Lobby Stores, Inc. (2014) Vrhovni sud SAD ispitivao je da li privatne kompanije imaju pravo da se pozovu na vjerske slobode kako bi se izuzele od određenih obaveza prema zakonima koji se odnose na pružanje zdravstvene zaštite. Predmet se odnosio na "Affordable Care Act" (ACA), poznat i kao "Obamacare", koji je zahtijevao od poslodavaca da svojim zaposlenima obezbijede zdravstveno osiguranje koje uključuje kontraceptivne usluge. Sud je zaključio da preduzetnici mogu imati pravo da se izuzmu od određenih vladinih zahtjeva ako oni predstavljaju prekomjerni teret za njihova vjerska uverenja (u konkretnom vlasnik kompanije je tvrdio da je pružanje kontracepcije u okviru zdravstvenog osiguranja suprotno njihovim vjerskim uvjerenjima). Sud je odlučio da zakon ne bi trebalo da primorava vlasnike firmi da djeluju protiv svojih religijskih uvjerenja, čak i ako zakon ima važeće ciljeve u pogledu zaštite zdravlja i obezbjeđenja jednakosti.

 

Zaključak

 

Cijenimo da će ovaj kratak osvrt na pitanja koja se rađaju iz odnosa države i Crkve biti od koristi onima koje ova tema zaokuplja, pružajući im uvid u pravne, istorijske i društvene aspekte ovog kompleksnog odnosa, kao i inspiraciju za dalja istraživanja i razmišljanja o njegovom razvoju.

Ovaj tekst predstavlja autorsko djelo i zaštićen je pravima intelektualne svojine. Dozvoljeno je dijeljenje isključivo u edukativne svrhe, uz obavezno navođenje reference i bez ikakvih izmjena sadržaja. Komercijalna upotreba ili prisvajanje ovog teksta nije dozvoljena.

---

[1] http://arhiva.spc.rs/sr/poslanica_diognetu_biser_ranohrishtshanske_apologetske_knjizhevnosti_0.html

https://sh.wikipedia.org/wiki/Poslanica_Diognetu

https://sofiografskaskola.com/wp-content/uploads/2021/04/%D0%9F%D0%BE%D1%81%D0%BB%D0%B0%D0%BD%D0%B8%D1%86%D0%B0-%D0%94%D0%B8%D0%BE%D0%B3%D0%BD%D0%B5%D1%82%D1%83.pdf

[2] Tertulliani Liber Ad Scapulam, Caput Secundum: “Sed nec religionis est cogere religionem, quae sponte suscipi debeat, non vi, cum et hostiae ab animo libenti expostulentur.”, u prevodu: Ali nije dio religije da prisiljava na religiju, jer ona treba da bude prihvaćena dobrovoljno, a ne silom, budući da se i žrtve traže od voljnog srca.

https://www.tertullian.org/latin/ad_scapulam.htm

[3] Lactantius, Divine Institutes, V:20: “Mi, međutim, ne tražimo da iko protiv svoje volje obožava našeg Boga, koji je Bog svima, htjeli oni to ili ne, niti se ljutimo ako Ga neko ne obožava.”

[4] https://www.skupstina.me/me/ustav-crne-gore

[5] https://wapi.gov.me/download-preview/9d0b0752-9efb-4191-969e-2941c699b4c3?version=1.0

[6]- Odluka Rev. br. 901/16 od 14.09.2016. godine je objavljena u drugom tomu Biltena sudske prakse Vrhovnog suda CG za 2016 na strani 228

 https://sudovi.me/static/vrhs/doc/5742.pdf

https://sudovi.me/vrhs/odluka/193735

 

[7] Vanredni pravni lijek u parničnom postupku koji se može izjaviti protiv pravosnažne presude donijete u drugom stepenu ili protiv drugostepenog rešenja kojim je posutpak pravosnažno okončan. – član 397 i 414 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list Republike Crne Gore", br. 022/04 od 02.04.2004, 028/05 od 05.05.2005, 076/06 od 12.12.2006, "Službeni list Crne Gore", br. 073/10 od 10.12.2010, 047/15 od 18.08.2015, 048/15 od 21.08.2015, 051/17 od 03.08.2017, 075/17 od 09.11.2017, 062/18 od 21.09.2018, 034/19 od 21.06.2019, 042/19 od 26.07.2019, 076/20 od 28.07.2020, 108/21 od 12.10.2021)

[8] http://sluzbenilist.me/pregled-dokumenta/?id={BEECF623-0D8E-44F9-84A4-2DDA7A1D6B0C} – Odluka Ustavnog suda RCG U br. 33/2000 i 36/2000 od 12.5.2003. godine – objavljena u Službenom listu Republike Crne Gore, br. 036/03 od 13.06.2003

[9] http://sluzbenilist.me/pregled-dokumenta/?id={B6AC5F3B-5630-4AC3-9B23-B2BE91F36308} – odluka Ustavnog suda RCG U.br. U. br. 18/03 od 19.09.2003. godine objavljena u Službenom listu RCG, broj 56/2003 od 06.10.2003.

[10] http://sluzbenilist.me/pregled-dokumenta/?id={3E7F1BB8-66CD-40B0-A892-AB549C510E84} - Ustav RCG

[11] http://sluzbenilist.me/pregled-dokumenta/?id={3E7F1BB8-66CD-40B0-A892-AB549C510E84} - Ustav RCG

[12] https://pravno-informacioni-sistem.rs/SlGlasnikPortal/reg/viewAct/69763efd-f830-4bbe-b5b2-60e906dfa0da - Povelja o ljudskim i manjinskim pravima i građanskim slobodama

[13] https://www.echr.coe.int/documents/d/echr/Convention_MNE - Evropska konvencija za zaštitu ljudskim prava i osnovnih sloboda

[14] https://www.ustavnisud.me/ustavnisud/webfolder/10_01_2025_10_57_4214.doc - Odluka Ustavnog suda RCG U.br. 48/05 od 13. septembar 2005. godine

[15] Odlukom U-I 8/21, 10/21 i 34/21 od 26.4.2024. godine Ustavni sud Crne Gore je zaključio da su, između ostalog, i članovi 7 i 37 u potpunosti u skladu sa Ustavom Crne Gore, čim je otklonjena svaka sumnja u pogledu njihove pravne relevantnosti. Odluka je objavljena u Službenom listu Crne Gore 79/24:

http://sluzbenilist.me/pregled-dokumenta/?id={608369EC-E77C-43D4-A302-8DD3C40EF81F}

[16] http://sluzbenilist.me/pregled-dokumenta/?id={E9C5EADC-4895-4BFA-9ED9-5EBC608AFC1E}# - objavljen u Službenom listu Crne Gore br. 96/22 od 31.8.2022. godine

[17] Odlukom U-II br. 30/22, 37/22 i 9/23 od 26.4.2024. godine, objavljenoj u Sl.list Crne Gore 58/24 od 18.6.2024. godine, Ustavni sud je našao da je Temeljni ugovor opšti formalni akt, da je u potpunosti u skladu sa Ustavom i zakonima Crne Gore, čime je potvrđena pravna valjanost i člana 6 stav 3 ugovora. Za konkretnu odredbu sud je zaključio da se radi o segmentu koji spada isključivo u autonomiju vjerskih zajednica i zahtijeva od države poštovanje unutrašnjeg ustrojstva vjerske organizacije koje je priznato Ustavom, Zakonom o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica i Temeljnim ugovorom. Pritom, navedeni član ne predstavlja smetnju da se pored prekršajnih i kaznenih normi propisanih pozitivnim pravom, paralelno mogu snositi i sankcije koje vjerska zajednica određuje unutrašnjim pravilima, konkretno shodno Ustavu SPC, a koja važe prema kliricima i vjerskim crkvenim licima, ali i vjernicima. Time je, sa pravnog aspekta, definitivno riješeno pitanje valjanosti ovog ugovora.

Odluka Ustavnog suda Crne Gore U-II br. 30/22, 37/22 i 9/23 od 26.4.2024. godine: https://www.ustavnisud.me/ustavnisud/webfolder/10_01_2025_11_55_2435.docx

[18] Član 207 Zakona o obligacionim odnosima ("Službeni list Crne Gore", br. 047/08 od 07.08.2008, 004/11 od 18.01.2011, 022/17 od 03.04.2017, 123/24 od 23.12.2024):

„Prava ličnosti su: pravo na život, pravo na fizički (tjelesni) integritet, pravo na psihički (duševni) integritet, pravo na slobodu, pravo na čast, pravo na ugled, pravo na zaštitu privatnog života, pravo na dostojanstvo, pravo na sopstveni lik, pravo na sopstveni glas, pravo na prepisku i lične zapise, pravo na lični identitet, moralna komponenta autorskih prava, kao i druga prava ličnosti propisana Ustavom, potvrđenim i objavljenim međunarodnim ugovorima i opšte prihvaćenim pravilima međunarodnog prava i posebnim zakonima.“

[19] Zaštita od protivpravnog ponašanja

Član 209

(1) Lice kome je protivpravno prouzrokovana povreda prava ličnosti, ima pravo na zaštitu u odnosu na svako lice koje je u tome učestvovalo.

(2) Povreda prava ličnosti je protivpravna ako ograničenje tih prava nije zasnovano na zakonu.

(3) Svako ima pravo da zahtijeva od suda ili drugog nadležnog organa da naloži prestanak povrede prava njegove ličnosti.

Posebne mjere u slučaju prinude ili zlostavljanja

Član 210

(1) U slučaju povrede prava ličnosti nastale prinudom ili zlostavljanjem, oštećeni može zahtijevati od suda da, pod prijetnjom novčane kazne, štetniku zabrani određeno ponašanje (ulazak u određeni prostor, uznemiravanje oštećenog telefonom, elektronskim putem, putem pisma ili na drugi način).

(2) Ako oštećeni i štetnik žive u istom stanu ili porodičnoj kući, oštećeni može zahtijevati od suda da štetniku zabrani svaki kontakt sa oštećenim, a u slučaju ponovne grube povrede prava ličnosti da se štetnik iseli iz stana ili porodične kuće.

Novčana naknada

Član 210a

(1) U slučaju povrede prava ličnosti sud će, prema težini povrede i okolnostima slučaja, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, kao i u odsustvu materijalne štete.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za pravičnu naknadu i o njenoj visini, sud vodi računa o svim okolnostima slučaja, a naročito o vrsti, načinu nanošenja i trajnim posljedicama povrede, životnoj dobi oštećenog, zanimanju i uopšte ličnoj situaciji oštećenog, o činjenici da li su stranke osigurane, o ekonomskoj situaciji štetnika i oštećenog, vremenu trajanja neosnovanog lišenja slobode, cilju kome služi novčana naknada, ali i o tome da se ne pogoduje težnjama koje nijesu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

[20] Član 14 Zakona o sudovima ("Sl. list Crne Gore", br. 011/15 od 12.03.2015, 076/20 od 28.07.2020, 054/24 od 11.06.2024):

Osnovni sud je nadležan:

   1) u krivičnim predmetima da:

      a) u prvom stepenu sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana kao glavna novčana kazna ili kazna zatvora do deset godina, bez obzira na svojstva, zanimanje i položaj lica prema kome se postupak vodi i bez obzira na to da li je djelo izvršeno u mirnodopskim uslovima, za vrijeme vanrednog stanja, neposredne ratne opasnosti ili ratnog stanja, ako za pojedina od ovih krivičnih djela nije propisana nadležnost drugog suda,

      b) u prvom stepenu, sudi za krivična djela za koja je posebnim zakonom propisana nadležnost osnovnog suda,

      c) sprovodi postupak i odlučuje po molbi za brisanje osude, po molbi za prestanak mjera bezbjednosti ili za prestanak pravnih posljedica osude i odlučuje u tim stvarima kad je tu osudu ili mjeru izrekao;

   2) u građanskim predmetima da u prvom stepenu sudi:

      a) u sporovima iz imovinskih, bračnih, porodičnih, lično-pravnih, životnog partnerstva lica istog pola i drugih odnosa, osim u sporovima koji su zakonom stavljeni u nadležnost drugog suda,

      b) u sporovima povodom ispravke ili odgovora za informaciju sadržanu u medijima i o zahtjevima povodom povrede ličnih prava učinjenih u medijima;

   3) u radno-pravnim predmetima da u prvom stepenu sudi u sporovima:

      a) iz radnog odnosa,

      b) o zaključivanju i primjeni kolektivnih ugovora, kao i sve sporove između poslodavaca i sindikata,

      c) o primjeni propisa o štrajku;

   4) u ostalim pravnim stvarima da:

      a) u prvom stepenu rješava u vanparničnim stvarima, ako ovim zakonom nije drukčije propisano;

      b) rješava u predmetima izvršenja i obezbjeđenja u skladu sa zakonom kojim se uređuje izvršenje i obezbjeđenje;

      c) odlučuje o priznanju stranih sudskih odluka, kao i izvršenju stranih sudskih odluka kad je to zakonom propisano, osim onih za koje je nadležan Privredni sud;

   5) da vrši poslove pravne pomoći;

   6) da vrši poslove međunarodne krivično-pravne pomoći u krivičnim stvarima po zamolnicama za uručenje pismena;

   7) potvrđuje poravnanja zaključena pred medijatorom, u skladu sa zakonom kojim se uređuje alternativno rješavanje sporova, u sporovima iz nadležnosti osnovnog suda.

Osnovni sud je nadležan da odlučuje u prvom stepenu i u drugim predmetima, ako zakonom nije propisana nadležnost drugog suda.

Osnovni sud vrši i druge poslove propisane zakonom.

[21] Presuda ESJLP Fernandez Martinez protiv Španije (56030/07), obratiti pažnju na paragraph 131, 141 i 151

https://hudoc.echr.coe.int/app/conversion/docx/pdf?library=ECHR&id=001-150936&filename=CASE%20OF%20FERN%C3%81NDEZ%20MART%C3%8DNEZ%20v.%20SPAIN%20-%20%5BBosnian%20Translation%5D%20by%20the%20COE%20Human%20Rights%20Trust%20Fund.pdf&logEvent=False

 

[22] Presuda ESJLP Obst protiv SR Njemačke (425/03), obratiti pažnju na paragraph 13 i 51

https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22itemid%22:[%22001-139466%22]}

[23] Raynolds v. United States (1879)

 https://billofrightsinstitute.org/e-lessons/reynolds-v-united-states-1879?gad_source=1&gclid=Cj0KCQiA19e8BhCVARIsALpFMgE3K8tspX1zA1FFaR3_hWstiyRX6KacJsIJyRD8_3bYlP2Tb9qRKRcaAis7EALw_wcB

[24] https://en.wikipedia.org/wiki/Engel_v._Vitale