Mitrofan Ban, vladika crnogorski-Besjede, II dio: dokazi o srpstvu knjaževine i kraljevine Crne Gore
Kako je u svojim besjedama govorio Mitrofan Ban, vladika crnogorski-citati su dati prema knjizi “Besjede”, izdanje “Obod”-Cetinje, 1999. godine:
- „Veliki ovaj svetitelj nosio je na sebi dvije
teške zadaće-dva velika poziva. Prvi poziv arhijereja u zadaći da pastvu svoju
upravlja i u carstvo nebesno provede. Drugi-poziv građanskog vladara u zadatku
da nezavisnost Crne Gore i njenu zlatnu slobodu sačuva. Sv. Petar, u oba ta velika
poziva, 50 godina služio je Bogu i srpskom narodu...
...Što je sv. Sava Nemanjić bio za ukupni srpski
narod, to je sv. Petar Njegoš, mitropolit crnogorski, skenderijski i primorski,
bio za ovostrane srpske pokraine...
...S pogledom na ovo sveto njegovo ime kao
gospodara i kao duhovnog pastira, živjeti će među srpskijem narodom vazda,
vječno i nezaboravno.
...Ovaj mudri vladar zemlju je svoju dvostruko
uveličao, unutrašnju joj upravu po savremenome sistemu uredio, mnoge crkve i
manastire obnovio je i podigao; putovima je spojio i u inostranstvo ugled joj
podignuo. Ovakva i ovolika dobra, koja je Bog darovao našemu uzvišenome
vladalačkome domu, a preko njega, i narodu crnogorskome, to propisujemo milosti
Božijoj i molitvama sv. Petra. Naš srpski narod, ne samo iz Crne Gore nego iz sviju
naših okolnih krajeva, sa toplim molitvama pristupa Božijemu ugodniku
svetitelju Petru i pred njegovijem ćivotom-pred njegovim svetim moštima, nahodi
i tijelu i duši svojoj bogate milosti i iscjeljenja...
...Neumrli knjaz Danilo, kad je svoga miloga
brata velikoga vojvodu Mirka poslao u manastir Ostrog da od silne otomanske
vojske brani ostrošku svetinju, a takođe, kad ga je poslao na Grahovac da
dočeka silnu neprijateljsku tursku vojsku koja se digla bila da sruši
nezavisnost Crne Gore i da ovu srpsku zemlju podarači nezasitimoj muslimanskoj
aždaji-on, zajedno sa svojijem bratom Mirkom, najprije pred ćivotom svetitelja
Petra pomolio se Bogu i Njegovu ugodniku svetitelju Petru, pa im je preblagi
Bog-neka mu je vazda slava i milost!-po molitvama svetiteljevim, pomogao te su
neprijatelja srušili i od velike opasnosti zemlju našu oslobodili.
Njegovo visočanstvo naš uzvišeni gospodar, danas
srećno vladajući knjaz Nikola, kad je, posljednjega rata, trgao oštri mač da
braću svoju, dične i hrabre Srbe Hercegovce, ispod nesnosnoga turskoga
jarma oslobodi, pri polasku na taj
srećni put, toplijema molitvama koljenopreklono pa je pred ćivotom sv. Petra i
pred njegovijema sv. moštima, srcem i dušom pomolio se Bogu da blagoslovi
njegovu hrabru vojsku i da oružju njegovome, koje se podiže za obranu sv.
pravoslavne vjere i srpske slobode, daruje pravednu pobjedu nad kletim
neprijateljem koji, na pravdi Boga, nevinu srpsku krv prolijeva i srpske
svetinje satire...
...Bože moj! Kolike su gomile našega srpskoga
naroda ovako sa vrućom molitvom u svojim bilo radostima ili žalostima
pristupale pred ćivotom Božijega ugodnika?...
...O, sveti Petre, ugodniče Božiji! Moli se Bogu
da poživi njegovo visočanstvo našega uzvišenoga gospodara knjaza Nikolu i cio
njegov uzvišeni vladalački dom: u našemu srpskome narodu usadi hrišćansku
ljubav; u srcima dragoga našega naroda udahni strah Božiji; pokaži mu pravi put
spasenja, na slavu presvetoga imena Božijega, kome neka bude slava i veličje u
sve vjekove.-Amin! – strana 140-144, Slovo na prestavljenje svetog Petra Cetinjskog,
čudotvorca, 1895. Godine
- „Osim nas pravoslavnijeh, ovdje, u ovome
okrugu, ima našijeh i milijeh saotačastvenika, koji drugima vjeroispovijedima –
rimokatoličkoj i muhamedanskoj pripadaju. Zato, ljubezni hristijani,
preporučujem vam, da s njima bratoljubno postupate, da se s njima obhodite
onako, kako to dolikuje dobrijema saotačastvenicima i pobožnome narodu, koji
zna i umije svačija prava poštovati i uvažavati: Oni su podanici njegovog
visočanstva našega premilostivoga gospodara knjaza Nikole, kao god i mi.“-
strana 149, Besjeda o hrišćanskoj vjeri i blagodarnosti koja treba da od vjere
potiječe, 1891. godine
- „Kad se obazremo i pogledamno u prošlost našega
srpskoga naroda, na životu te prošlosti, premda pogdjekod vidimo, na žalost, i
vrlo nemilih pojava, ali opet, vidimo i nekadašnju slavu, moć i veličije
srpskoga naroda.
Sve te pojave na životu prošlosti našega naroda
dolazile su od okolnostih i uslova pod kojima se je kako kad narod srpski
nalazio. Takvi uslovi, od kojih zavisi pravac napretka ili opadanja pojedinoga
na svijetu naroda, dvostruki su –moralni i fizički. Koji narod ne bi imao
takvijeh životnijeh uslova, taj ne bi mogao imati života ni opstanka. Sa
razvijanjem tijeh uslova, razvija se i snaži moć naroda, a naprotiv, sa
opadanjem njihovim, opada i moć toga naroda.
Prvi srpski vladalc, kojemu je za rukom pošlo da
stvori povoljne uslove za unapređenje narodnjega života, bio je Stefan Nemanja.
On je među Srbima prekinuo sve doondašnje razdore i nesloge, pa je uspostavio
veliku i moćnu srpsku državu. Njegov najmlađi sin Rastko, u kaluđerstvu prozvani
Sava, od Boga bio je izabran da bude putevođ sreći, slavi i veličiju i spasenju
srpskoga naroda. On se odrekao svjetske vlasti i slave, pa je pošao u Atonsku
Goru i, mjesto carske palate, izabrao je skromnu kaluđersku keliju. Monašeski
život primio je sveti Savo, ne samo da usrdnom molitvom sebi onamo pokoja nađe,
nego da i svome narodu uspostavi temeljne i srećne uslove njegovoga spasenja.
Kao plod rada svetoga Save Nemanjića, nikle su
mnoge zadužbine, kao: Hilandar, Studenica, Mileševo, Prevlaka, Morača, Visoki
Dečani, Vranjina i mnogi drugi manastiri svuda po srpskim zemljama.
Sveti Sava, blagoslovom carigradskog patrijarha,
postao je prvim arhijepiskopom Srpske crkve. Poslije toga, on je srpsku zemlju
podijelio na 12 eparhija, postavivši na njima 12 pobožnih srpskih episkopa,
koje je on izabrao između najvaljanije svojih učenika.
Jedan od tijeh 12. episkopa, jedanput imao je
svoju episkopsku stolicu u manastiru Vranjini. On je odavde, kao glava crkve,
upravljao svojom onda posve prostranom Zetskom eparhijom, koja se onda
prostirala na sakdarsku okolinu, od Bojane obalom morskom do zaliva Kotorskoga,
zalivom do Risna, od Risna preko Grahova i pravcem blizu Novoga Pazara, pa
odonud vraćajući se malisorskim planianama opet ka Skadru...
...Ovu prekrasnu zadužbinu često puta su morali
posjećivati srpski vladaoci, a osobito njihovi prestolonašljednici koji su, za
vremena sjajne vlade Nemanjićeve, po većoj česti stanovali u Zeti, u blizini
ovoga Manastira. Oni su u njemu lešće puta Svevišnjemu prinosili najtoplije molitve
za sebe i svoj vjerni narod.
Sveti Sava, prvi srpski prosvetitelj, koji je,
kao glava srpske crkve, često obilazio sve srpske zemlje i u njima sv. srpske
manastire, pohodio je i ovu svetu Vranjinsku obitelj. Svete njegove molitve
odavde, sa ovoga svetoga mjesta, podizate su prestolu preblagoga Boga za sreću
i moć srpskoga prestola, za blago i spasenje srpskoga naroda.
Nema, dakle, ni jednoga kršanka okolo svete
obitelji koji nije osvećen stopama velikoga prosvetitelja i srpskoga jerarha
sv. Save i njegovih rodstvenika srpskih vladara iz slavne kuće Nemanjića i
njihovih prijemnika Balšića i Crnojevića.
A koliko su vremena iza toga sveti srpski duhovnici,
ti pravi mučenici za svetu pravoslavnu vjeru, odavde sa ovoga vjekovima
osvećenoga mjesta, slavili sv. i veliko preblagoga Boga našega? Koliko, je,
opet, srpski narod u ovoj svetoj obitelji, u svojoj najtoplijoj molitvi, utjehe
i radosti nalazio, to se zaista ne bi mogli opisati...
...Iza smrti silnoga cara Dušana, srpska država
ostavljena je bila ljudima neiskusnima, slabima i sebičnima, koji upropastiše
veliku i moćnu srpsku državu.
Takve srpske neprilike neprijatelj upotrebi na
svoju korist, te poče uzastopce napadati srpske zemlje, dokle je srpsko carstvo
pod knezom Lazarom, 15. junija 1389. godine, na Kosovu podleglo neodoljivoj
turskoj sili.
Iza toga nesrećnoga za srpski narod poraza, Turci
su danas jednu, a sjutra drugu srpsku oblast odkidali od smrtno ranjenoga trupa
srpskoga tijela. Takva nesrećna kob nije mogla mimoići ni zetsku oblast.
Pošto se, pri takvima nesrećnima okolnostima,
ondašnji zetski vladalac Ivan Crnojević u ovim prekrasnim ravnim predjelima
nije mogao više držati protivu neprijateljske sile, on se iz Žabljaka povuče u
crnogorske planine, da u njima čuva i brani srpsku slobodu i nezavisnost.
U takvim vrlo neprijatnim prilikama, morao je
biti napušten i ovaj manastir, u kome je tada bila rezidenca zetskoga
mitropolita, koja je odavde prenesena bila naprijed na grad Obod, a otole, poslije
kratkog vremena, 1484 god. na Cetinje, gdje se sve do toga vremena pa do danas
i nalazi.
I tako je ova sveta obitelj, ova velika srpska
zadužbina, tada bila obezčašćena divljom azijatskom hordom. Pobožna molitva srpskoga
duhovnika bila je ugušena janičarskim zulumom. Neprijateljska sila nije se
obustavila na ovome. Ona je žestoko napadala Crnu Goru s namjerom da uništi u
njoj čuvatu srpsku nezavisnost.
Ali, neprijatelj kleti u nepravednoj svojoj
namjeri nije mogao uspjeti. Iako je krvavome neprijatelju pošlo za rukom ubiti
srpsko tijelo, nije mogao ubiti i duh srpskoga naroda.
Duh srpske slobode i nezavisnosti, zdrav i čio,
sačuvat je u junačkim crnogorskim gorama. Njega je, pomoću svemogućega Boga,
kroz punih pet vjekova očuvala junačka i viteška mišica nigda nepobjedimoga crnogorskoga
junaka.
Junački crnogorski narod nije se borio samo
protivu azijatske sile, nego se morao boriti i protivu jednokrvne braće svoje,
koju mu je u zauzetima zemljama neprijatelj premamio i otcijepio bio od debla srpskoga
rasta, pa ga nakalemio na surovi živalj azijatskoga stabla.
O, preblagi Bože! Tebi jednome, sveznajućemu, poznato
biti može, koliko je nebrojnijeh žrtava crnogorski narod, počinjući od
nekadašnje bitke na Ćemovskome polju, pa do one na Vučjem dolu, primio na oltar
čuvanja sv. pravoslavne vjere, srpske slobode i nezavisnosti...
...Na grobovima tijeh srpskijeh vitezova, tijeh
mučenika za vjeru i srpsku ideju, očuvat je duh i život srpskoga naroda i
njegove samostalnosti u Crnoj Gori...
...Njegovo visočanstvo naš premilostivi knjaz
Nikola, između mnogijeh svojijeh sjajnijeh i junačkijeh pobjeda, oslobodio je ispod
neprijateljskoga jarma i ovu svetu starodrevnu srpsku zadužbinu, koja je
neprijatelju, kao jaka tvrđava, vojničkijem logorom za odbranu služila...
...Također, od svega srca i duše naše, pomolimo
se Bogu u ovome novoosvećenome hramu, da gospod Bog od našega naroda otkloni
sebičnost, neslogu i svaki razdor, tj. onakvu sebičnost i onakvi razdor, kakav
je nekada među srpskim velikašima, na žalost, vladao, te je tijem neprijatelju
lakše bilo oboriti srpsko carstvo i pomračiti njegovu silu i moć.
Petvjekovno stradanje srpskoga naroda dalo nam
je, na žalost, priliku da iskustvom upoznamo od kakve štete može biti razdor i
nesloga, od čega sačuvaj nas, preblagi Bože!“- strana 158-163, Besjeda pri osvećenju crkve manastira
Vranjine, 1889. godine
Comments
Post a Comment