Mitrofan Ban, vladika crnogorski-Besjede, III dio: dokazi o srpstvu knjaževine i kraljevine Crne Gore

 Kako je u svojim besjedama govorio Mitrofan Ban, vladika crnogorski-citati su dati prema knjizi “Besjede”, izdanje “Obod”-Cetinje, 1999. godine:

- “Ako se iko na ovome svijetu s blagodarnošću ovijema riječima, može obratiti ka Gospodu, to možemo i mi Crnogorci, jer su oci naši u vrlo teška i mučna vremena živjeli, pa, da ih nije Gospod izbavio, bez sumnje ne šćahu moći sačuvati svetu pravoslavnu vjeru i srpsku nezavisnost.

Kad je, popuštanjem Božjim, valjda grjehova radi naših predaka, propalo srpsko carstvo, otomanska sila, kao more, poplavila je srpske zemlje. Ta nenasitima negdašnja neprijateljska sila navalila je bila da opusti prekrasnu zetsku oblast, malu ali vitešku državu slavnoga Ivana Crnojevića.

Ovaj hrabri viteški vladalac zetski, nijednoga pedlja zemlje svoje bez prolića krvi neprijatelju nije ustupio. No, i pored takve očajničke borbe, opet nadmoćnijoj sili negdašnjega kletoga neprijatelja ne mogavši odoljeti, morao je napustiti zetske ravnice i prijeći u ove vrletne stijene, da u njima brani svetu pravoslavnu vjeru, zastavu srpsku i slobodu zlatnu.

...Pod njegovom zastavom, pod tijem najsvetijem znamenjem srpske samostalnosti, kod novoga ovdje Bogu podignutoga hrama, u ovijema neprohodnijema gorama, uz Ivana gospodara, okupljali su se srpsko sokolovi, viteški i nepobjedimi borci za obranu slobode i srpske nezavisnosti.

Neprijatelj sve sile upotrebljavao je da bi pokorio ovo gnjijezdo srpskijeh vitezova i da bi u ovijema gorama ugasio i potonju iskru samostalnosti srpske. No, u svojoj zlobnoj i nepravednoj namjeri nije uspio. U neprestanoj borbi, krv se junačka potokom prolijevala, ali je premilostivi Bog sačuvao vjerne svoje, koji su svagda u neprekidnim borbama svu nadu svoju na njega jednoga polagali:

          Takva je država Crnojevića:

Boga jednoga ona se boji.

Svete molitve, koje su vjerni u ovome božanstvenome hramu neprestano podizali, uzilazile su na prestol nebesni i primate su kod Boga kao umilostivljena žrtva za spasenje pravoslavne vjere i srpske samostalnosti u ovijema gorama mile domovine naše.

...Iako je, na žalost, Staniša, mlađi sin Ivana Crnojevića, malijem i posve neznatnijem brojem svojih pristalica, po nesreći, postao izdajnik, drugi Juda svoga gospodara i viteške svoje domovine, Crne Gora jednako je svagda ostajala sjajnijem i dragijem kamenom srpske krune. A Stanišu i njegove pristalice narod srpski iz roda u rod neprestano proklinjati će, sve dokle god u ovijem gorama ljudi živjeli budu.

...Ivan Crnojević, nakon sebe, za gospodara zemlje svoje ostavio je svoga sina Đura.

Đuro Crnojević među narodom srpskijem slavi se kao dobri vladalac i kao hrabri junak i vojskovođa koji je na Ćemovskome polju potukao silnu tursku vojsku, koju je izdajnik Staniša protivu Crne Gore poveo bio. Osim toga, ime Đura Crnojevića znamenito je i po tome, što je on, između sviju Slovena, prvi nabavio štampariju u kojoj su se, na Obodu, 1493. godine, štampavale crkvene knjige koje su se ne samo po Crnoj Gori, nego i po svijema srpskijema zemljama, razašiljate bile radi očuvanja pravoslavne vjere u srpskome narodu. Po gdekoja od ovijeh knjiga, kao osobita znamenitost, i danas se među srpskim starinama čuva i pažljivo hrani.

...Iako je ondašnji kleti neprijatelj za jedan trenutak ovu pobjedu nad Crnogorcima održao (misli se na razaranje cetinjskog manastira 1692. godine), ali opet nepravednu cijelj svoju niukoliko nije, počem je ovu zemlju odmah napustiti morao, ostavivši opet na visokome Lovćenu razvijenu i nepobijeđenuj zastavu srpske nezavisnosti, koja je raskomadanome Srpstvu ulijevala nadu na njegovo nekad državmno uskrsnuće.

...Njegovo visočanstvo, naš premilostivi gospodar knjaz Nikola, dobro shvaćajući od kolike su neocijenje i plodotvorne koristi za srpski narod bile velike i svete zadužbine negdašnjijeh srpskijeh vladara, pa koliko, iz pogleda na to, toliko i hrišćanskijem pobožnijem osjećajem rukovođen, nije mogao dopustiti da znamenita ovdje zadužbina Ivana Crnojevića i dalje u razvalinama ostane, nego je najmilostivije blagovolio, opet, na samome temelju prvašnje Ivanom gospodarom podignute crkve, ponovo dati ograditi ovaj prekrasni hram božji, koji smo danas u Bogu osvetili u slavu Roždestva presvete Bogorodice, kojoj je i prije bio posvećen.

Ovijem svetijem činom, ovijem pobožnijem djelom njegovoga visočanstva, našega premilostivoga gospodara knjaza Nikole, neopisato u raju obradovala se danas bogougodna duša slavnoga negdašnjega gospodara crnogorskoga Ivana Crnojevića, zato što se danas, poslije dva vijeka, u njegovoj zadužbini ovdje prinijela Bogu beskrvna žrtva za spasenje njeno i za spasenje sviju onijeh koji su ovijema gorama za odbranu svete pravoslavne vjere i srpske samostalnosti život svoj žrtvovali.

...Njegovo visočanstvo naš premilostivi gospodar knjaz Nikola, ne samo da nam po primjeru negdašnjijeh srpskijeh vladara mnoge zadužbine podiže, koje će nas krijepiti u hrišćanskoj pobožnosti i u kojima će se neprestano podizati hrišćanske molitve za spasenje naše i za spasenje zemlje naše, nego nam on i inače u svakome dobrome, uzvišenome i bogougodnome djelu pokazuje put po kome ćemo ugoditi Bogu i na ovome svijetu sreću i svaki napredak, a na onome drugome vječno spasenje sebe pridobiti.

...Neka ga (misli se na knjaza Nikolu) preblagi Bog dugo živi za sreću našu i za sreću svega srpskoga naroda!“ – strana 165 do 172, Besjeda pri osvećenju Pridvorne crkve na ruševinama starog manastira Ivana Crnojevića na Cetinju, 1890. godina

- „Svemogući Bog, kao milostivi i pravedni Otac naš, poznavao je toplu vjeru našu, pa je saslušao vaše molitve. Jer, strašna propast kletoga našega još od Kosova neprijatelja, koja ga je u ovome plemenu svagda postizavala, očevidno pokazuje nam prevelike milosti Božije nad vama, ljubezni hristijani, i nad vašijem prekrasnijem predjelom ukazate.“-strana 175, Besjeda govorena u Vasojevićima pri osvećenju saborne Andrijevičke crkve, 1889. godina

- „...Iako je, radi grijehova možda našijeh predaka, negdašnji sv. hram ovdje bio porušen, iako su lanci tirjanstva i nepravde sve što je na ovoj srpskoj zemlji sveto bilo za vrijeme uništili i oborili, ali, kada je dugome iskušenju bio kraj, onda je Bog poslao pomazanika svoga, njegovo visočanstvo gospodara našega knjaza Nikolu, te je on, Bogom rukovođen, oslobodio ovaj kraj srpske zemlje. I tako, na oslobođenoj zemlji, na razvalinama negda bivšega hrama, ovdje opet podugnut je ovaj dom Božji, kojega smo novi ikonostas u slavu Božju danas osveštali.

...Ovaj prekrasni hram Božji, pored sv. molitava koje u njemu prinose pobožni hrišćani, služi nam i kao jedan važni istorijski akt, a to je: što je ovo najprvi hram Božji, koji je sa ovu stranu punih gotovo pet vjekova podignut na obali Jadranskog mora –mora slobodne srpske države.

Ovo je, dakle, prvi hram, koji bogomdanom svetinjom svojom blagosivlja i zapečaćava vjenčanje slobodne junačke crnogorske države sa tako milijem i srpskome narodu dragijem Jadranskijem morem. Promisao Božji dosudio je, da ovakvome prekrasnome mjestu, prije nego drugome, takva sreća udio pane. Bože daj, da ovo bude predteča radosne nade da se, po primjeru njegovu, i na mnogim drugima crkvenima ruševinama pored obale morske podignu sveti domovi Božji, da se svuda i na sve strane proslavlja presveto ime Spasitelja našega, na slavu i veličje svete pravoslavne naše matere crkve, a na sreću i napredak naroda srpskoga.“-strana 179 do 185, Besjeda pri osvećenju ikonostasa Crkve ulcinjske, 1891. godina

- „No, ukoliko god pri današnjoj radosti, pri ovoj slavi i svečanosti, duša moja u neopisanoj radosti pliva, to i pored svega toga, opet, ne mogu se uzdržati, a da me misli ne ponesu u ono teško doba, u ono vrijeme, kad ovo sveto mjesto na kome stojimo, ovaj prekrasni srpski predjel pokrivaše tuđa ruka, ruka koja se nije uzdržala da u ovome čisto srpskome kraju ne poruši svete hramove našijeh predaka i da u njemu ugasi svaku pomisao na svetu hrišćansku vjeru. Na ono, velim, vrijeme, vrlo teško i mučno, kada se ovuda crni oblaci negdašnje neprijateljske nam sile kretahu u namjeri da opuste milu našu domovinu, da ugase u njoj onu sjajnu iskru slobode srpske, koja je od Kosova u našima gorama sjajno svagda blistala; da poruše naše hrišćanske svetinje, a s njima zajedno, i svete amanete neumrlijeh našijeh predaka. Na ono pak vrijeme, koje je od nas naplatilo danak u mnogijema i nebrojenijema junačkijema žrtvama, koje je mnogu majku i ljubovcu u crno zavilo i koje je nejaku dječicu bez roditelja i hranitelja ostavilo. I najposlje, velim, na ono vrijeme, kada se ovdje ljudska krv potokom prolijevaše za obranu junačke naše otadžbine, za srpsku slavu i slobodu, za pravoslavnu vjeru i crkvu našu.

...Pred oštrom sabljom našega viteškoga gospodara Knjaza, razbiše se oni crni oblaci neprijateljske sile, te nad nama, nad našom, velim, zemljom, otvori se vedro nebo slave i pobjede. Te iz tijeh slavnijeh pobjeda, sa mnogijema drugijema mjestima i gradovima, i grad Kolašin ogrija žarko sunce slobode srpske. Negdašnji neprijatelj, strašno pobijeđen, predade svoje oružje, pokloni gordu glavu i ključeve grada Kolašina postavi pred nogama junačkoga vladara našega. Namjesto oborenoga polumjeseca, na gradu Kolašinu razvi se krstaš barjak gospodara našega knjaza Nikole.

Pod slavnom i pobjedonosnom zastavom uzvišenoga vladara našega, pod tijem hrišćanskosrpskijem znamenjem, Gospodaru svagda vjerni sokolovi Moračani i Rovčani okupljeni stadoše i pod njom ulogoreni s oružjem u ruci, kao jaki i neoborimi bedem ogradiše, junački sačuvaše novu svoju ovdje postojbinu-grad Kolašin od zakletoga petstogodišnjega srpskoga neprijatelja.

Dušmani se odavde razbjegoše, a i zaista se tijem ispuni ono proročanstvo srpskoga pjesnika, koji je kazao: „Drumovi će zaželjeti Turaka, a Turaka nigđe biti neće.“

...Među mnogijema preduzećijema u prilog napredka ovoga mjesta, njegovo visočanstvo knjaz Nikola najmilostivije smilovao se podignuti i ovaj sveti hram Božji koga danas svečano posvetismo Bogu, u slavu sv. velikomučenika Dimitrija.

Kao neocijenjeni dokaz prevelike i očinske milosti našega Knjaza i gospodara prema ovdješnjemu junačkome narodu, služi to, što je izričito izjavljena Njegova očinska želja da se ovaj sveti hram posveti uspomeni onoga svetitelja, koga ime nosi srednji njegov sin, njegova svjetlost knjaz Dimitrije (Mirko), veliki vojvoda zetski.

Plemenita ova želja Gospodareva mogla bi se usporediti sa onijem istoričkijem događajima, kad je, pređe šest i po vjekova (1252. g.) u sredini ovoga, mogu reći, kraja u Donjoj Morači veliki vojvoda zetski knjaz Stefan, sin srednjeg sina Nemanjinog Vukana, a isti sinovac svetog Save, srpskog prosvetitelja, podigao veličanstvenu Moračku crkvu, koja svojom ljepotom i ukusom stila pokazuje veličinu ondašnje srpske države, njene snage i moći, slavu srpskoga naroda i njegovu umjetnost.

Ko bi danas mogao ocijeniti od kolike je koristi za srpski narod na ovijema stranama uopće, a za ovdje živeći narod napose, bila ona velika Nemanjića zadužbina? Bože daj, da pored nje i ova prekrasna nova Petrovića zadužbina, koja je posvećena onome velikome spasitelju, čije ime nosi uzvišeni vojvoda zetski njegova svjetlost knjaz Dimitrije Petrović, posluži srpskome narodu na ovim stranama na sreću, blago i svaki napredak.

Podignućem ovoga hrama Božijega u sredini vašoj, u ovoj novoj vašoj postojbini, ljubezni hristijani, njegovo visočanstvo Gospodar najmilostivije blagovolio je dati vam dokaza svoje vladalačke naklonosti k vama i očinske pobožne želje svoje da vas, blagočestivi hristijani, i okolni na stranama srpski narod uputi na stazu hrišćanske pobožnosti, koja je izvor svakoj sreći i napredku; jer, bez hrišćanske pobožnosti, bez crkve i mimo nje, nema života, nema sreće ni blagostanja, nema opstanka ni spasenja.

...Pri svetome djelu koga smo danas obavili, dužnost nam sveta nalaže, da se u ovome novome hramu Božjemu svi skupa pomolimo Bogu za zdravlje njegovoga visočanstva našega uzvišenoga gospodara knjaza Nikole, za zdravlje i iscjeljenje njezinoga visočanstva naše predobre i premilostive vladarke knjaginje Milene, za zdravlje njegove svjetlosti prestolonašljednika knjaza Danila, njegove svjetlosti knjaza Dimitrija, velikoga vojvode zetskoga, knjaza Petra, vel. vojvode zahumskoga i svega vladajućeg doma srpskoga naroda.“-strana 186 do 193, Besjeda pri osvećenju Crkve kolašinske, 1884. godina

https://www.facebook.com/share/p/15HTvak5Mv/