Mitrofan Ban, vladika crnogorski-Besjede, IV dio: dokazi o srpstvu knjaževine i kraljevine Crne Gore
Kako je u svojim besjedama govorio Mitrofan Ban, vladika crnogorski-citati su dati prema knjizi “Besjede”, izdanje “Obod”-Cetinje, 1999. godine:
-“A čim bismo mu tu blagodarnost veće i bolje
ukazati mogli, nego da se svi skupa ovdje, pred ovim danas osvećenim prestolom,
Bogu pomolimo za zdravlje, dugi i svakoga hristijanskoga zadovojstva preispunjeni
život njegovoga visočanstva našega premilostivoga gospodara knjaza Nikole, za
zdravlje uzvišene i općeljubljene vladarke naše knjaginje Milene, za zdravlje
uzdanice naroda našega njegove svjetlosti prestolonasljednika knjaza Danila i
svega njihovoga sjajnoga doma. Neka ih preblagi Bog poživi na sreću i napredak
naroda srpskoga!“-strana 198, Besjeda pri osvećenju Saborne crkve u
Boljevićima, 1892. godina
-„Takva sila i moć vjere i nama je svagda
pomagala, dragi i ljubezni hristijani! O tome najbolje ćemo se uvjeriti kad
pažnju našu obratimo na istoričnu prošlost našega srpskoga naroda. U toj
prošlosti uviđamo nekadašnju sjajnost carstva srpskoga. Ali, malo zatim, na
žalost, uviđamo, gdje je ta slava jednom kobnom bitkom na Kosovu ponižena i
pomračena i tijem je, nesrećnijem slučajem, srpska zemlja pod tuđijem jarmom
podpala.
...Iako je, valjda grjehova radi, srpskome narodu
dosuđeno bilo da onakvu grku čašu svoga pada na Kosovu ispije, ali opet, pored
svega toga, u srpskome narodu ne bješe ugašena vjera u Boga, a s tijem zajedno,
ni nada na njegovu svemoguću silu i pomoć.
Sv. srpski manastiri i hramovi Božji, koje su
srpski vladari po svojoj zemlji svuda podigli bili, ostali su kao živi
spomenici narodnje odanosti k Bogu, koji, pored toga, narodu u najvećoj nevolji
predstavljahu i njegovu nekadanju sjajnu prošlost; a molitve, koje je narod u
njima Bogu prinosio, ulijevahu mu nadu i uhvanje na njegovo narodnje
izbavljenje.
Ispod blagodatne sjenke svetoga hrama Božijega,
ispod toga vječnoga obitavališta Gospodnjega, na kome svagda, dan i noć,
prebivahu oči Božije-Bog je srpskome narodu podigao muža, revnosnoga pastira i
mudroga gospodara iz uzvišene kuće Petrovića-Njegoša-vladiku Danila. Preko
visoke osobe toga Bogom izabranoga srpskoga velikaša i dostojnoga pastira, Bog
je našljedstveno u uzvišenome domu Petrovića-Njegoša srpskome narodu izabrao
gospodara i vođu da ga rukovodi i upravlja njegovoj boljoj sreći i sjajnoj
budućnosti.“-strana 199 do 205, Besjeda pri osvećenju Saborne crkve u
Ljubotinju, 1893. godina
-„Jasan i nepobitan je fakt, da je sv. vjera i
pravoslavna crkva naša sačuvala naš mili srpski narod u danima kad, mu
neispitanim promislom Božjim, bješe dosuđeno da prenese teško iskušenje. U
danima toga iskušenja, sv. crkva poslužila je kao spasonosna lađa, da se u
njoj, kroz uzburkano more, tuđe neprijateljske poplave spase srpski narod,
premda strašni talasi te grozne i užasne poplave, na žalost, i zaniješepo
gdjekoga, kao što neumrli pjesnik Njegoš veli-plahoga i lakomnoga. Ali,
spasonosna lađa srpske crkve prepolovi strašne valove preko pretvjekovnoga
okeana narodnjijeh muka i nevolja i srećno dospje u pristanište opet narodnjega
života i njegove samostalnosti.
Iako paćeni narod srpski viđaše pred sobom
očevidnu veliku i strašnu opasnost, opet, u toj njegovoj neopisanoj patnji i
nevolji, hrabraše ga ono što je Spasitelj rekao:“Ali ko pretrpi do kraja, taj
će se spasti.“
...Jedina nada na kojoj se Ivan (Crnojević)
obratiti mogao, bilo je to uzdanje na milost i pomoć Božju. U takvoj nevolji i
u takvoj usamljenost, šta mu je drugo i ostalo bilo, nego da se pomoli Bogu da
njemu i narodu njegovu nebesnu zaštitu daruje; da mu Svevišnji pokaže put na
koju će stranu okrenuti da sebi i narodu svome potraže zaklona i spasenja, i
tijem da sačuva svetinju svoje vjere i srpske slobode. Bog, koji svagda prima
molitve onijeh koji mu ih iz čistoga srca prinose, primio je i molitvu Ivana
Crnojevića, ovoga pravednika i srpskoga mučenika.Premilostivi Bog, koji svagda
i u svakoj priliki čuva Srpski narod, pokazao mu je put, da pođe na onu stranu,
gdje gordi Lovćen ponosno glavu uvis k nebu diže, tajanstveno rekavši Ivanu,
kao negda praocu Jakovu:“ I evo, ja
sam s tobom, i čuvaću te kuda god pođeš, i dovešću te natrag u ovu zemlju, jer
te neću ostaviti dokle god ne učinim šta ti rekoh.“ (Knjiga Postanja 28:15)
Ivan, svagda poslušan naredbi Božjoj, pošao je kuda mu je Bogom bilo naređeno.
On, preselivši se u gornju Zetu, današnju Crnu Goru, ponio je sa sobom tvrdo
uvjerenje, da ga sv. desnica Gospodnja nigda ostaviti neće.
...I tako, žrijeb teškoga iskušenja i stradanja
pao je na grad Žabljak, na ondašnju prijestonicu ubave Zete, te viteške
kolijevke iz koje su izašli i podigli se mnogi znameniti srpski muževi i
velikani.
Čimje grad Žabljak zauzet neprijateljem, odmah je
porušena bila Pridvorna crkva, hram, svetoga velikomučenika i pobjedonosca
Georgija, koja je, po narodnjemu predanju, bila pred samijem gradom Žabljakom.
No, iako je neprijatelj porušio ono što mu se
tamo srušiti dalo, ali nevidima blagodat Božija, do koje se nije mogla dotaći
griješna ruka pakosnoga negdašnjega dušmanina, i dalje je ostala da svojom
nebesnom svetinjom pokrijeva i osjenjava ono osvećeno mjesto na kome je hvaljenon
sveto ime Hrista spasitelja.
Ta sveta blagodat Božija lebdila je na ruševinama
ondašnjega hrama Božjega i na stijenama grada Žabljaka, te je, kao nebesna
straža, neoskvrnjeno čuvala ondješnje srpsko zemljište i njegove hrišćanske
svetinje.
...Nigda ne zaboravimo, da je našoj zemlji bio
spas u vjeri i u junaštvu. Zato, svagda gojimo i čuvajmo te uzvišene i
plemenite vrline, pa tijem, budimo uvjereni, da će vjera naša svagda ostati
tvrda i nepokolebima stijena i da crkvi našoj i narodu srpskome neće moći
nauditi ni sama vrata adova, jer će prije nebo i zemlja mimoići, nego što bi
riječi Spasiteljeve ostale neispunjene, kao što Hristos u sv. Jevangeliju
govori:“Nebo i zemlja će proći, ali riječi moje neće proći.“ (Jevanđelje po
Mateju 24:35)“-strana 206 do 211, Besjeda pri osvećenju crkve na Žabljaku,
staroj prestolnici Crnojevića, 1893. godina
-„Poslije službe i molitve kod crkve o izvjesnim
zavjetima (praznicima) okupljeni, proveselite se onako kao što to lijepi naši
srpski običaji mogu dopustiti, ali svagda pri tome strogo izbjegavajte sve ono
što bi sa sobom nosilo kakvu nepristojnost i neurednost, kao nepristojne
riječi, igre neuredne i nevaljala djela, pjanstvo i svađu...
...Pređe pet vjekova, ovdje je vladala prava
hrišćanska pobožnost, ovdje je živio mili naš srpski narod, pa je neispitani
promisao Božji dozvolio da se ovdje negdašnjom neprijateljskom rukom ugasi
hrišćansko kanđelo i mračnost, koja je iza toga morala nastati, pokrila je ovaj
predio i potamnjela u njemu luču hrišćanske pobožnosit i prosvjete.
Ovo, između ostaloga, potvrđuju nam razvaline
hrišćanskih crkava koje u ovome predjelu na više mjesta nahodimo. Na sv. oltaru
hrišćanske crkve, podignuta je bila tuđa bogomolja; pravoslavnoga sveštenika
zamijenio je inovjerni nehrišćanski sveštenik. Jednom riječju, nastalo je bilo
ovdje vrijeme teškoga iskušenja, koje je ondašnji naš srpski narod morao
pretrpjeti i milu svoju domovinu napustiti.
U ondašnjim našim bogomoljama, umukla je sveta
služba hrišćanskome Bogu i tijem je ovdje nestalo krsta od tri prsta.
...Zamislimo samo, braćo, u koliko smo mi
srećniji od prvijeh ovde živećijeh Srba. Oni su panuli, a mi se dižemo; njih je
pokrio crni oblak tuđe navale, a nas grije sunce srpske slobode; oni posrnuše
pod teretom tuđega jarma, a mi rastemo i napredujemo u hrišćanskome životu i
ljudskoj prosvjeti.“- strana 218 do 222, Besjeda pri osvećenju crkve u Poljima,
1894. godina
Comments
Post a Comment